U Zadarskoj smotri, časopisu za kulturu, znanost i umjetnost, objavljen je prikaz Sanje Franković naziva „Posveta vrsnim ženama“, a vezana uz knjigu „Vrajže Istrijanke“ koju je napisao i u vlastitoj nakladi objavio Daniel Mohorović.
“Monografija Vrajže Istrijanke labinskoga autora Daniela Mohorovića nadahnuta je knjigom Proklete Hrvatice Milane Vuković Runjić, u kojoj se ne spominje nijedna Istranka. Da ispuni tu prazninu, autor je odabrao sedam posebnih Istranki i oblikovao njihove portrete povezujući dokumentarni i literarni stil koji slijedi postmoderne konvencije u pristupu osobnoj, obiteljskoj i javnoj povijesti.
Atribut vrajže u cakavskome naslovu monografije nema negativnu konotaciju, nego upućuje na osebujan, nemiran i prkosan duh osobe kojoj se pripisuje. Kao prototip neposlušne žene autor spominje Evu, pramajku čovječanstva. Slijedeći postmoderno rušenje opreke jakih i slabih izvora te poznatih i anonimnih svjedoka povijesti, Daniel Mohorović u svojoj galeriji portreta odabire žene koje su po njegovu mišljenju zaslužile trajan literarni lik. Među njima poznata su imena Giuseppine Martinuzzi, pedagoginje, pjesnikinje i političarke rodom iz Labina, glumice Marije Crnobori te književnica Tatjane Arambašin Slišković i Daše Drndić.
Anonimne s gledišta povijesti jesu dvije nepoznate istarske Majke Hrabrosti – Pijerina Juričić, teta autorove majke i žena-borac na trajno teškom životnom putu, te njezina susjeda Antica Kranjac, majka sedmero djece. Njima pripovjedač pridružuje i Katarinu Pucić, čiji je život bio duži od sto godina. Pet portretiranih žena rođeno je u Istri. Daša Drndić rođena je u Zagrebu, no ima istarske i splitske korijene. Pažanka Tatjana Arambašin Slišković svojim je životom u Istri ostvarila pripadnost Poluotoku.
Knjiga je pisana standardnim jezikom, no cakavski su dijalozi, monolozi i kratke misli jer u njima progovaraju portretirane žene. Budući da je riječ o pokojnim osobama, pripovjedač tvori njihov glas iz onostranosti, kojim one komentiraju svoje minule živote i načine na koje ljudi danas govore o njima. Po strategiji višeglasja, višejezičnosti i intermedijalnim kolažima pripovjedač je blizak jednoj od tih žena, književnici Daši Drndić, poznatoj po romanima u kojima je spojem dokumentarnosti, ironije, duhovitosti, ali i poetizacije govorila o spletu osobne, obiteljske i opće povijesti.
Monografija ima sedam poglavlja-portreta, a autor podsjeća na savršenu, mističnu i sretnu simboliku broja sedam. Informativni uvod u svako poglavlje sadrži ime i prezime, datum rođenja i smrti, kratak opis djelovanja pojedine žene i njezin likovni portret, doprinos umjetnice Alide Blašković Koroljević. Portrete žena, uz pripovjedača i njegove komentare, u većoj mjeri oblikuje njihov vlastiti glas – u dnevničkoj, dijaloškoj i monološkoj formi te u formi kratkih misli. Pripovjedač pokazuje smisao za poetsko oblikovanje prizora u kojima apsorbira društveno-povijesni, obiteljski, osobni i jezični kontekst. Eliptične rečenice, retorička pitanja, duhovite opaske ženskih likova i pripovjedača, rekonstrukcija povijesnoga konteksta, kulturnoga djelovanja i obiteljske genealogije (pa čak i naoko sporednih pojedinosti o zdravlju, prehrani, modi, zabavi, novcu…), simulirani intervjui, umetnuta osmrtnica, zamišljena izložba s citatima likovnih umjetnika Mirka Zrinšćaka i Ivana Kožarića, kojima su dodani portret i misli javnosti nepoznate Kate Pucić, citati pjesama Giuseppine Martinuzzi, Drage Orlića i Petra Arambašina te spomen glazbe Francija Blaškovića tvore dinamičan kolaž životnih sinegdoha kojima je obuhvaćena burna povijest 20. stoljeća.
Uz portrete Antice Kranjac i Kate Pucić na zasebnim stranicama stoje njihove misli u obliku jezgrovitih maksima, koje uvjerljivo ocrtavaju svjetonazor tih žena i kontekst vremena u kojemu su živjele. Uz lik Pijerine Juričić javlja se i muški trojac predložen Vatikanu za kanonizaciju. Iako je autor knjige poznat po hrabrom uspostavljanju kontakata s različitim nepoznatim osobama, ovo je pismo ipak ostalo neposlano i stoga fikcija. Predloženici za buduće svece jesu crnogorski akademski slikar Slobodan Vuličević, koji je živio i radio u Rovinju, Branko Fučić, istraživač glagoljice u istarskome i kvarnerskome području, kardinal Josip Uhač iz Brseča te cija Pijerina kao vrhunska umjetnica života. Jedina portretirana žena koja nije rodom iz Istre jest Tatjana Arambašin, koja je na Poluotok stigla priko mora, a ne priko Učke, kako se u Istri govori o došljacima. Njezin portret pripovjedač plete od eliptičnih poetskih kontrasta, simulacije njezina ritmičnoga govora o vlastitim korijenima i podrijetlu prezimena, zaljubljivanju, udaji, odlasku u partizane i na koncu selidbi u Pulu, gdje je provela život.
Za razliku od Joycea, ona je voljela taj grad. Zamišljeni glas Tatjane Arambašin prepleten je s umetnutim pjesmama njezina oca Petra Arambašina. Posljednji je u nizu portret književnice Daše Drndić. Naslovljen je prema njezinu romanu Belladonna, što je aluzija na lik Andreasa Bana, oštra kritičara hrvatskoga društva, koji je književničin alter ego. Zamišljeni su njezini posljednji dani, umiranje od raka, prizor posjeta kolegica te snovi o ocu puni pitanja na koja nema odgovora, ali iz njih čitatelji doznaju o životu književničine obitelji. Nakon smrti njezin lik čita tekst Lucy Popescu utemeljen na anketi provedenoj među onima koji misle da su Dašu Drndić dobro poznavali. U svojim je romanima bila oštra u službi istinitosti, no nakon smrti njezin se glas pita je li kao takva bila voljena.
Slijedi niz monologa u kojima glas književnice obnavlja sjećanja na prizore iz njezina života te objašnjava podrijetlo njezina imena i spisateljsku ulogu gutačice tuđih života. Portret zaokružuje pripovjedač, tvrdeći da je od književničine kćeri dobio papiriće s pitanjima koji su nakon njezine smrti preostali u kaputima, sanducima i omotnicama. Pitanja proizišla iz pripovjedačeve mašte utemeljena su na njegovu poznavanju romanesknoga opusa Daše Drndić. Ona za kraj potvrđuju što znači biti vrajža žena, ona neposlušna, koja zna da u životu šutnja nije uvijek zlato, nego često sramotan biljeg povlačenja onda kada se valja boriti. Evo nekih od tih pitanja, zbog kojih završetak knjige zapravo ostaje otvoren:
Jesu li narodima isprani mozgovi?
Neki misle da pišem o vremenu prošlom. Kako je prošlo ako o tome pišem?
Je li gledanjem unatrag moguće vidjeti naprijed?
Je li dokument garancija ili samo privid istinitosti?
Stvara li književnost i/ili oslikava vrijeme?
Je li da sam ja, Daša Drndić, vesela osoba?
Zadnji je papirić pun upitnika, što znači da se život nastavlja kao trajno nedovršiv projekt, u kojemu se prepleću istina i privid. Pitanje o veseloj naravi književnice kao naličju njezine grubosti otkriva ljubav prema životu, koji treba graditi čisteći ga od opačina kao nastrana naličja ljudske prirode.
Nije potreban drukčiji zaključak od svežnja ovih pitanja, koja podsjećaju da je do istine teško doprijeti (jer svako vrijeme ima svoje prioritete i laži), a od Eve i Adama do danas tek prkosne naravi odolijevaju životu koji boli”, stoji u posveti.
