Jutros je u dvorani RKUD Rudar u Raši održana komemoracija povodom rudarske tragedije koja se dogodila 28. veljače 1940. godine.
Dakle, 86 godina kasnije, uvodni govor je održan Leo Knapić, podosta emotivan i snažan.
„Poštovani cjenjeni skupe u ime Općine Raša i u svoje osobno ime srdačno Vas pozdravljam. Pozdravljam prisutne onim redom i čašću koje je navela naša voditeljica, direktorica TZ Općine Raša Ivana Griparić. Drago mi je vidjeti Vas u ovako velikom broju, što je pokazatelj humanosti u iskazivanju počasti onima koji su izgubili svoje živote u najvećoj rudarskoj tragediji u Republici Hrvatskoj. Što reći, nego žaliti za izgubljenim životima. Suosjećamo s obiteljima…
Što se rudarstva tiče, na ovom području više nema aktivnih rudnika, a sama današnja komemoracija služi na ponos i nama i našim prijateljima iz Italije koji su zajedno s Zajednicom Talijana Giuseppina Martinuzzi iz Labina inicirali ovo događanje.
Postoje dani koje povijest ne smije zaboraviti – dani koji ostaju zapisani ne samo u arhivima, već i u srcima onih koji su preživjeli, te u tišini onih koji nisu. Jedan takav dan je 28. veljače 1940. godine, kada je u rudniku Raša, na istoku Istre, došlo do tragedije koja je odnijela život 185 rudara. Ova komemoracija posvećena je njima – hrabrim ljudima koji su toga dana sišli pod zemlju, ne znajući da se više nikada neće vratiti svojim obiteljima.
Ne smijemo zaboraviti povijesne činjenice, sjećanja svjedoka, emocije i tihe glasove prošlosti. Činjenice govore u prilog istini, a to je… istina o teškom i često neljudskom životu rudara, svakodnevici ispunjenoj radom, strahom i šutnjom, u sjeni sustava koji je više mario za brojke nego za ljudske živote.
Ne može se govoriti o tragediji u Raši bez da se jasno imenuje nepobitna odgovornost tadašnje talijanske države, koja je – vođena imperativima fašističkog režima – nemilosrdno forsirala luđački rast proizvodnje ugljena bez obzira na cijenu. Sigurnosne kontrole bile su minimalne ili potpuno zanemarene, a rudari izloženi neprekidnom riziku, bez stvarne zaštite i prava.
U prilog tome ide i činjenica da Grad Raša nema groblje. Treba se zamisliti i pitati – zašto?
Ono što se dogodilo tog kobnog dana nije bila nesreća u punom smislu te riječi – bila je to posljedica sustavnog zanemarivanja radničke sigurnosti u ime ideološke i industrijske ambicije. Bila je to tragedija koju je bilo moguće spriječiti.
Raša nije samo ime rudnika. To je ime boli, šutnje i nepravde. Ime koje zaslužuje da se pamti – ne samo kao opomena, već i kao poziv na odgovornost.
Ova komemoracija nastoji sačuvati uspomenu na poginule, ali i podsjetiti sve nas na cijenu koju su generacije radnika plaćale kako bi gradile svijet u kojem danas živimo. Neka ova komemoracija bude most između prošlosti i sadašnjosti – ne kao teret, već kao čin sjećanja i poštovanja.
Neka se ne zaboravi. Neka se ne ponovi“, rekao je načelnik Knapić.
