ANALOGIJA: “Istra bez auta – kakav sjeb”

Već me duže vremena Elvis nagovarao da pokrenem svoju kolumnu. Da u Labinskoj komuni bude više mog mišljenja i mojih misli, ne da samo objektivno pokrivam vijesti i događaje u Labinu i okolici.

Odgovarala bih sa “Razmislit ću”, “Kad smislim nešto što je vrijedno pisanja” i slično. Uvijek je zeznuto u maloj sredini pisati otvoreno, a uostalom, koji je smisao pisanja ako nisi dovoljno iskren?

Na pokretanje ovoga me zapravo potaknuo jedan tvit. S obzirom na to da sam aktivna tviterašica te da se upravo tamo svakodnevno informiram o dnevnim novostima, primijetila sam tvit jednog dečka kojeg pratim. On je s curom iz Zagreba krenuo put Istre gdje je provodio svoj godišnji odmor. Iz Rovinja je planirao put Fažane kada je shvatio da će to biti nemoguća misija.

Javni prijevoz u Istri je nepostojeći. Govorimo li o gradskom ili o međugradskom, nije neka razlika. Ako živiš u centru Labina, tvoja kvaliteta života neće previše patiti: centar gdje ideš na kavu je blizu, škola ti je blizu, markat ti je blizu. Sve što ti treba je na dohvat ruke.

Problem nastaje ako živiš izvan grada, kada osim školskog busa ne postoji javni prijevoz koji bi te dovezao do grada. U tom slučaju ovisiš ili o roditeljima, ili čekaš punoljetnost da možeš voziti obiteljski auto i tako postati mobilniji. Ili stopiraš, i kasnije skupljaš humoristična iskustva (ili traume). Ili ako imaš dovoljno sreće, imaš nonu u centru pa kod nje provodiš više vremena nego doma.

Najčešće sami ne vidimo probleme, dok nam netko drugi ne ukaže na njih. Dok sam radila u Alfa Alboni, volonteri Europske volonterske službe koji su dolazili iz svih krajeva Europe, svratili bi mi pozornost na problem javnog prijevoza u Istri. Kada bi htjeli posjetiti Rovinj ili Poreč, shvatili bi da ne postoji način da ih autobusom ikako posjete u nekom realnom vremena, o direktnoj liniji iz Labina da niti ne govorimo. Ja bih se iznenadila jer – kad sam konačno dočekala 18. rođendan da mogu voziti (a imala sam tu sreću da bi mi roditelji posuđivali auto kad god sam htjela), kao da sam zaboravila sve prijašnje vrijeme kada sam pokušavala organizirati prijevoz do nekog mjesta bez automobila.

U trenutku razmišljanja o ovoj kolumni krenule su špekulacije u saboru o ukidanje ove naše sirotice od željezničke linije. Željeznička linija je zapravo suviše funkcionalan naziv – kako nazvati put koji bi trebao prelaziti vlakom, a prelaziš ga vlakom i određenim dijelom autobusom, u vremenu koje bi bilo prikladno za neko drugo doba?

Kažu, nije isplativo. Možda bi bilo više isplativo kad bi obnovili pruge, uveli nove linije, nove vlakove i modernizacijom smanjili vrijeme putovanja? Mnogo ljudi putuje svakodnevno na posao van mjesta prebivališta. Svakako je razlika ako sat vremena putuješ do posla s maksimalnom koncentracijom jer voziš osobni automobil ili sat vremena dok čitaš knjigu, obavljaš dio posla ili drijemaš u vlaku dok putuješ prema poslu. A tko se ne bi opušteno vozio do posla? Da imamo funkcionalne željezničke linije, smatram da bi i veći broj ljudi koristio vlakove.

Istra se svake godine hvali brojem turista koji posjećuju naš polutok. Hoće li ikada sada već tradicionalni medijski napisi o rekordnim automobilskim gužvama na Ipsilonu postati prošlost jer nam turisti od sada dolaze vlakom? Sumnjam, ali ne šteti maštati.

Ljudi su bili na Mjesecu, postoji tunel ispod mora koji spaja Francusku i Englesku, u Švedskoj se u javnom prijevozu plaća izričito karticom, a ako je vjerovati medijima, u Italiji se razvija hyperloop vlak kojim će za udaljenost između Verone i Trsta od 260 kilometara prosječno trajanje putovanja superbrzim vlakom biti 30 minuta. Mi imamo jednu na pola funkcionalnu liniju koju planiraju ukinuti.

Maštam o održivijim, pametnijim i zelenijim prometnim rješenjima javnog prijevoza u Istri. Maštam o vremenu kad mi iz Buzeta do Pule neće trebati preko sat vremena, kada će cijela Istra biti bolje povezana i prikladnija i za one koji nemaju automobile.

Maštam kada ću ljudima koji posjećuju Istru na njihovo pitanje jednostavno izreći vozni red, bez slijeganja ramena i na njihovo čuđenje odgovarati “A tako vam je to.”

I to sve dok do mene dolazi informacija kako je Hrvatska posljednja država u EU po učinkovitosti sustava prijevoza vlakom.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još