VELIKI INTERVJU | Đanluka Miletić: “Svatko mora početi od sebe i postaviti si pitanje – Što mogu napraviti da nam svima bude lijepo i dobro?”

Đanluka Miletić osoba je za koju Vam u Labinu nitko neće reći ni „slovo“ negativno. Na čelo Sportske zajednice Grada Labina dolazi sada već davne 2010. godine, zafrkavamo ga – godinu prije Kim Jong Una, ali zasigurno svatko tko simpatizira labinski sport, žali što nije došla i prije takva persona na čelo SZGL.

Persiranje bi bilo znak pretvaranja, a s Đanlukom je vrlo teško biti na Vi, zbog njegove otvorenosti.


Idemo od početka, kako dolazi te 2010. godine do tvog angažmana u SZGL? Kako bi opisao SZGL tada? Što su bili prioriteti?

Iskreno nisam razmišljao o takvom angažmanu dok nisam u svakodnevnom razgovoru s nekolicinom sportskih istomišljenika vidio da postoji kritična masa koja bi mogla promijeniti ustroj i zauzeti jedan novi smjer u radu sportske zajednice. Naime, tadašnji predsjednik gospodin Edi Kodrin je u svom mandatu već započeo s određenim promjenama što je nagovještavalo da bi se rad sportske zajednice mogao znatno poboljšati i oduprijeti svojevrsnom klubaškom ustroju.

Ono što je meni bilo važno je, da ako postanem predsjednik, radimo kao tim i za dobrobit svakog člana svih Labinskih sportskih udruga. U razgovoru s potencijalnim članovima budućeg izvršnog odbora osjetio sam da imam podršku i da nam je nit vodilja ista, te sam nazvao gospodina Kodrina i najavio mu moju kandidaturu uz obrazloženje plana rada za iduće 4 godine.

Dobivši njegovu podršku krenuli smo u izradu prijedloga plana rada sportske zajednice za iduće razdoblje sagledavši sve trenutne probleme svih sportskih udruga na području grada Labina.

Moram napomenuti da nam je veliki vjetar u leđa bilo zapošljavanje glavnog tajnika sportske zajednice i izrada pravilnika o financiranju rada sportskih udruga kojeg je tajnik napravio u suradnji s prošlim sazivom IO. S obzirom na to da je do tada najveći problem uvijek bila raspodjela sredstava, novim pravilnikom sredstva su se dijelila jasnim kriterijima, a što je najbitnije transparentno.

Osim toga, savez (kasnije zajednica) je dobio svoje prostorije u Rudarskoj, vlastiti žiro račun, napravljena je internet stranica na kojoj su se mogle naći sve relevantne informacije o radu Saveza, Statut, pravilnici, financijski planovi i izvještaji, odluke i dr., a svi predstavnici u skupštini dobivali su zapisnike sa sjednica IO što do tada nije bio slučaj.

Naravno, preduvjet za to bio je da se zaposli tajnik na puno radno vrijeme koji bi se maksimalno posvetio sportu i sportskim udrugama. Također, uvedena je stavka prijevoza sportaša, tako da su temelji bili jako dobri za sprovođenje novih ideja.

Što je obilježilo razdoblje iza nas? Što je najznačajnije napravljeno od strane SZGL?

Prva godina mandata, transparentni rad, te angažman polučila je dobar backup s terena i kod gradskih struktura što je svima nama u sportskoj zajednici dalo dodatni motiv za postavljanje ljestvice još više.

Odlučili smo biti hrabri i uhvatili se u koštac sa rješavanjem problematike sportske infrastrukture koja je u to vrijeme bila najlošija u Istri. Prvi prioriteti bili su pronaći prostore tadašnjim svojevrsnim „beskućnicima“, atletskom i judo klubu, te rješavanje pitanja sanitarnog čvora na boćalištu Vinež.

U svakodnevnim kontaktima s tadašnjim gradonačelnikom gospodinom Demetlikom i svim gradskim strukturama osjetili smo da je grad spreman poslušati naše ideje i pomoći u realizaciji istih. Krenuli smo s nabavkom montažne kućice (donacija) za atletičare kako bi se djeca imala barem negdje presvući, a sljedeći potez je bio osiguravanje prostora za judo klub u prostorijama bivše tiskare u samačkom hotelu.

Također, napravljen je i sanitarni čvor na novom boćalištu na Vinežu. Dakle, to su bile stvari koje su se mogle riješiti s relativno, nazovimo to malim sredstvima, ali nas je najviše kopkalo na koji način možemo riješiti velike zahvate kao što su sanacija sportske dvorane, još jedno nogometno igralište s umjetnom travom, atletska staza, boćarska dvorana?

U ono vrijeme sama pomisao o kolikim se investicijama radi čovjek bi bio u startu odustao i rekao „nemoguća misija“. Kad se skoro 40 godina nije napravilo ništa ili jako malo, kako možemo očekivati da se sada napravi toliko toga, a u puno kraćem razdoblju? Međutim kao i sve u životu, moraju se poklopiti određene stvari da se tadašnji snovi svih sportaša grada Labina ostvare. Odlučili smo napraviti tematsku sjednicu na temu sportske infrastrukture grada Labina u odnosu na druge gradove u Istri.

Okupili smo sve relevantne županijske i gradske institucije, istaknute sportaše, predstavnike klubova, a pozvani su bili i gradski vijećnici, mediji i svi ostali zainteresirani. Puno nam je značio i dolazak pomoćnika glavnog tajnika za lokalni sport Siniše Krajača, koji je od tada u odličnim odnosima s našim gradom i koji nam je puno pomogao na raznim projektima.

Napravili smo odličnu powerpoint prezentaciju gdje smo pokazali gdje se Labin nalazi po pitanju sportske infrastrukture u odnosu na ostale gradove u Istri i na Kvarneru i poražavajući zaključak je bio da smo stvarno na samom začelju. Svi prisutni su to uvidjeli, rasprava je bila izuzetno argumentirana i pozitivna, te se već tada moglo osjetiti u zraku želja svih sudionika da se nešto pokrene.

Oformila se radna skupina za sportsku infrastrukturu u koju su bili uključeni svi relevantni čimbenici koji su mogli pomoći, svatko u svom resoru. Odmah smo se složili da tadašnja ideja o novom sportskom centru Kršin iza autobusnog kolodvora u startu pada u vodu jer se radi o većinom privatnom zemljištu bez infrastrukture, gdje bi nam samo za rješavanje imovinsko-pravnih poslova trebalo tko zna koliko godina, a i projekt je bio izrazito skup za grad naše veličine. Mi smo poboljšanje sportske infrastrukture trebali odmah.

Kao što sam prije naveo, moraju se poklopiti određene stvari da bi se nešto napravilo, a nama se poklopilo da su u radnoj skupini bili ljudi iz sporta na čelu određenih županijskih i gradskih institucija koji su željeli pomoći svom gradu i sportašima.

Vrlo brzo se krenulo s prvim prijedlozima i dinamikom rješavanja određenih preduvjeta. Kao najveće prioritete postavili smo obnovu sportske dvorane i izgradnju pomoćne, izgradnju nogometnog igrališta s umjetnom travom, izgradnju atletske staze na stadionu i rješavanje pitanja zatvorenog boćališta. Naravno uz ostale, uvjetno rečeno manje zahvate na ostalim sportskim igralištima.

Prvi korak bio je prijenos dvorane u vlasništvo grada od strane županije, jer inače grad ne bi mogao ulagati, a županija za to nije imala sredstva. Dok se to rješavalo, pristupilo se izradi idejnog rješenja sportskog centra, gdje smo zaključili da nam svakako trebaju dvije dvorane jer klubova i sportaša ima daleko previše za samo jednu. U isto vrijeme tražila se lokacija za teren s umjetnom travom, gdje je bilo puno više prepreka nego smo očekivali.

Lokacija na Vinežu nije bila predviđena kao zona sporta i rekreacije u prostornom planu, a kroz nju je i prolazio dalekovod, tako da su se tražile i druge lokacije, ali svaka je imala velike manjkove: veličina terena, privatno vlasništvo, nepristupačnost, nedostatak infrastrukture i dr.

Problema je stvarno bilo puno, ali išlo se korak po korak. Politička odluka tada bila je da se kreće u izgradnju sportskog centra s dvije dvorane, a da se paralelno napravi atletska staza na stadionu, te sanira teren uz uređivanje prostora s umjetnom travom za prvu pomoć nogometašima. 2016. godinu tako pamtimo kao godinu početka velikih radova na sportskoj infrastrukturi.

Nakon završetka nogometne sezone, krenuli su radovi na stadionu, gdje se osim izgradnje atletske staze s tri trake i atletskog borilišta iza jednog gola, riješio problem odvodnje i automatskog navodnjavanja travnjaka, a iza drugog gola postavio se plato s umjetnom travom za treninge nogometaša.

To isto ljeto bageri su počeli kopati na vanjskom igralištu srednje škole temelje za pomoćnu dvoranu, koju je trebalo napraviti prije početka sanacije stare dvorane, kako bi klubovi mogli trenirati i igrati utakmice, a i školarci održavati nastavu tjelesnog odgoja. Došlo je i u međuvremenu do promijene prvog čovjeka grada, ali i tu smo imali sreću da nas je tadašnji novi i današnji gradonačelnik gospodin Glavičić u potpunosti podržavao.

Na jesen 2016. završila se atletska staza, a u proljeće 2017. i mala dvorana. U jesen 2017. završena je i obnova velike dvorane i izgradnja ostalog djela sportskog centra, što smo obilježili velikim otvorenjem i gostovanjem PPD Zagreba, a naredni dan svečano se otvorila 10. Olimpijada OŠ Labinštine, koju je otvorila najveća hrvatska sportašica svih vremena, Janica Kostelić.

Izgradnjom manje i rekonstrukcijom velike sportske dvorane dobili smo predivan i funkcionalan sportski kompleks usudio bi se reći najljepši u Istri, a vjerojatno i šire.

Od toga dana termini u obje dvorane su ispunjeni od jutra do mraka, a uz dodatne prostore (mala fitnes dvorana, teretana) centar postaje svojevrsno novo okupljalište za sportaše i rekreativce.

Slijedi natkrivanje boćališta na Šćirima kako bi boćarice i boćari dobili svoj dom i bili u mogućnosti odigravati utakmice u svom gradu, a ne u Pazinu ili Puli.

Paralelno se radilo na izradi projektne i planske dokumentacije za rekonstrukciju gradskog stadiona i igrališta s umjetnom travom na Vinežu, što je na žalost usporeno u doba pandemije, ali sad smo sigurno opet u velikom zamahu i uskoro očekujemo rješavanje i tog problema.

Osim tih većih projekata, obnovljeno je i puno manjih igrališta po gradu: igralište u Harlemu, na Katurama, u Rapcu, tri vježbališta na otvorenom…itd. Naravno da je Grad, na čelu s gradskom upravom i Gradonačelnikom morao podržati te projekte i maksimalno prilagoditi gradsku strategiju, a na tome smo im mi sportaši izrazito zahvalni.

Izgradnja i rekonstrukcija svih tih sportskih objekata definitivno je obilježilo mandat od 2010-2022. godine. Paralelno s time ide i povećavanje brojnosti djece i mladih uključenih u rad sportskih udruga, odlični sportski rezultati, kao i dodatno osiguravanje uvjeta za rad svih sportskih udruga.

Dakle, u tom periodu u suradnji s gradom Labinom osigurali smo svim udrugama plaćeni prijevoz na utakmice, liječničke preglede, sufinanciranje rada licenciranih trenera u mlađim uzrastima i jedinstveno računovodstvo, a sufinanciraju se i sportske manifestacije, pomaže školovanje trenera, a kroz dotacije klubovima su pokriveni troškovi natjecanja.

Iz današnje perspektive u kratko vrijeme puno toga se promijenilo na bolje, a siguran sam da su sportske udruge to osjetile.

Koliko i kako surađujete s ostalim institucijama, što sportskim, što državnim?

Moram spomenuti odličnu suradnju s HOO-om i prvim operativcem hrvatskog sporta glavnim tajnikom Sinišom Krajačem, koji se još pri prvoj posjeti Labinu zaljubio u naš grad i konstantno nam pomaže u raznim projektima kao što su: Olimpijada OŠ, nabavka jedrilice, postavljanje reflektora na Vinežu, nabavka opreme za nogomet, rukomet i atletiku, te izgradnja vježbališta kod škole MV i na trim stazi u Rapcu.

Također imamo odlične odnose sa županijskom sportskom zajednicom, gdje je već drugi mandat naš tajnik član Izvršnog odbora, a i s ostalim sportskim zajednicama i sportskim radnicima u okruženju, koje nerijetko zovu i traže za pomoć u raznim aspektima upravljanja sportom, gdje u puno slučajeva preuzimaju naša iskustva i slijede naš primjer.

Kakvi su odnosi između sportskih udruga u Labinu? Jeste li zadovoljni na tom planu? Ako niste, može li SZGL uopće što napraviti na planu poboljšanja?

Klubovi su živo tkivo, a klubove čine ljudi koji ih vode, članovi, simpatizeri i roditelji. Od prvog dana mi u sportskoj zajednici funkcioniramo na bazi nalaženja konsenzusa i dogovaranja. Poštujemo se međusobno i stalo nam je do svačijeg mišljenja.

Vodimo konstruktivne rasprave u cilju rješavanja eventualnih problema za dobrobit svakog djeteta u našim udrugama. Odnose između udruga definiraju vodstva tih udruga, stava sam da se samo razgovorom i međusobnim uvažavanjem eventualni problemi mogu riješiti.

Moja osobna želja je da se svi još više povežemo, da svi još više surađujemo, da se ne zatvaramo u svoja dvorišta i da se iskreno veselimo rezultatima i napretku onoga drugoga.

Dakle svatko mora početi od sebe i postaviti si pitanje: što mogu napraviti da nam svima bude lijepo i dobro?

Nemojmo zaboraviti da su najbitniji u cijeloj ovoj priči naša djeca i mladi, oni provode jako puno vremena u klubu i samim time osim roditelja i mi u klubovima ih na neki način odgajamo. Mi ih moramo učiti poštenju, disciplini, poštovanju, prijateljstvu i respektu prema trudu i radu onog drugoga.

Koji su najveći izazovi u radu SZGL trenutno? Što predstavlja najveće probleme?

Trenutno, kao što sam već prije napomenuo, napori su usmjereni na početak radova na igralištu s umjetnom travom što bi trebalo krenuti u zadnjem kvartalu ove godine, a nadamo se biti gotovo do početka naredne nogometne sezone. Osim toga slijedi nam obilazak svih udruga kako bi saslušali koji ih problemi muče i kako im mi kao sportska zajednica možemo pomoći.

Prijašnjih godina smo smatrali kako je dovoljno da tajnik bude stalno u kontaktu s vodstvima udruga, ali ispostavilo se da ipak postoji potreba za jednim takvim godišnjim obilaskom udruga od strane izvršnog odbora SZGL.

Problema uvijek ima i nastojimo ih rješavati unutar kuće. Bilo je situacija gdje smo morali posredovati u razgovorima između određenih članica sportske zajednice i na dobro sviju uvijek došli do dogovora.

Još jednom ponavljam, svako dijete nam je važno, bez obzira kojim sportom se bavi i u kojem klubu igra. Mišljenja smo da bi trebali napraviti sastanak ili jednu posebnu skupštinu gdje bi konstruktivno raspravili koji je najbolji model rada s djecom i mladima u klubovima.

Prije nekih desetak godina naš Igor Terzić održao je zanimljivo predavanje Norveškog modela koji se meni osobno izuzetno sviđa, a glavna nit vodilja je da djeca do 14. godine trebaju samo da se igraju i uživaju u bavljenju sportom. Do 12. godine treniraju i igraju zajedno dječaci i curice, nema tablica i tko je dao koliko golova, koševa itd.

Zašto to govorim? Jer već neko vrijeme analiziramo stanje s mladima po klubovima i statistički najveći broj djece prestaje se baviti sportom oko 15.-16. godine. Zadatak svih nas je da djecu čim više zadržimo u sportu, a zadržat ćemo ih ako uživaju na treninzima i utakmicama.

Najveći obol tome moraju dati treneri, pa roditelji koji često griješe i vrše pritisak na djecu očekujući da budu budući Modrići, Duvnjaci, Bogdanovići itd. Pustimo ih da budu djeca i da uživaju u svom odabiru. Druga krajnost kod roditelja je kad ih nije previše briga koliko dijete trenira i da li je potpuno posvećeno sportu.

Tu treba pronaći pravi pristup. Nedavno je objavljen jedan članak o norveškom sportu gdje je rečeno da se 90 % djece do 18 godina bavi nekom sportskom aktivnosti. To bi i nama morao biti cilj, ne samo u Labinu nego u Hrvatskoj.

Jedan od problema koji bi htio aktualizirati je problem vođenja klubova. Nerijetko su klubovi, pogotovo oni manji, vođeni od strane jednog ili dva pojedinca entuzijasta, koji se brzo zasite jer ne mogu to raditi sami.

Slično je i u većim klubovima gdje su rijetki ljudi koji se žele prihvatiti pozicije u izvršnom odboru, a da ne govorimo pozicije predsjednika. Takvim ljudima moramo biti neizmjerno zahvalni, jer troše svoje vrijeme, snagu, često i novac, kako bi neki klub mogao funkcionirati. Volio bih da se tu pojavi više ljudi koji žele doprinijeti zajednici jer nema većeg zadovoljstva nego kad vidite da je stvoreno nešto vrijedno i lijepo, u čemu ste aktivno sudjelovali.

Koji su ciljevi u naredne četiri godine?

Što se tiče infrastrukture cilj br. 1 izgradnja nogometnog igrališta s umjetnom travom i svim pratećim sadržajima na Vinežu kako bi konačno riješili kronični nedostatak terena za treniranje i odigravanja utakmica u svim vremenskim uvjetima.

Grad je već u proračunu za ovu godinu osigurao sredstva za početak radova, a dovršetak se očekuje najkasnije u drugom kvartalu 2023.g. Također, s vremenom ćemo nastojati obnoviti gradski stadion što je malo veći zahvat, ali glavni projekt je već napravljen, te vjerujemo da će se tu preko natječaja Ministarstva moći dosta toga riješiti.

Nadalje, cilj nam je da se što prije vratimo na standard financiranja rada sportske zajednice iz 2019.g., pošto su nam sredstva smanjena zbog pandemije.

U tom razdoblju nije bilo puno natjecanja pa smo to nekako uspjeli prebroditi, a tu bi pohvalio rad svih udruga u tom periodu, jer su nastojale na sve načine barem održavati treninge kako bi nam djeca i mladi donekle bili aktivni. Sada se sport ponovo razbuktao i nadamo se da će nam se sredstva vratiti na razine od prije 3 godine.

Tražit ćemo i povećanje sredstava za određene pozicije u proračunu, a prvenstveno tu mislimo na sufinanciranje rada trenera u mlađim dobnim skupinama gdje će se sigurno u narednom periodu povećati broj istih jer su se klubovi jako puno angažirali u omasovljenju svojih članova.

Ono što je bitno je da je svako povećanje sredstava, zapravo i cijeli naš proračun, isključivo namjensko i služi za pokrivanje hladnih pogona klubova u što ulazi prijevoz, stručni kadrovi, liječnički pregledi, troškovi natjecanja i sl.

Održavanje Olimpijada osnovnih škola Labinštine svakako je jedan od naših prioriteta i pokušat ćemo i nju dovesti na jednu razinu više kako bi djeci i dalje bila sve zanimljivija.

Cilj nam je da suradnja između sportskih udruga i SZGL bude još bolja i konstruktivnija, da odnosi između svih naših članica budu dobri, te da se svi veselimo uspjehu onog drugog, jer svaki njihov uspjeh je i naš zajednički.

Ima tu još mnogo stvari o kojima razgovaramo i razmišljamo ali su u fazi ideja i analiziranja, te ćemo s njima izaći u javnost kada budemo stava da je moguća realizacija istih,a jedna od njih se odnosi na djecu s posebnim potrebama, osoba treće živote dobi i rekreativce.

Otvoreni smo za razgovor sa svima, želimo da nam udruge i pojedinci slobodno izlože svoje ideje o unapređenju rada sportske zajednice i klubova. Puno toga se napravilo proteklih 12 godina, a svega toga ne bi bilo da nismo bili složni i da nismo imali zajednički cilj.

Veliku podršku smo imali od strane grada Labina i svih njegovih institucija, ali to je, vjerujem, produkt našeg transparentnog i poštenog rada. Mi s naše strane garantiramo to i dalje, a siguran sam da Grad Labin to prepoznaje i da će se i dalje maksimalno brinuti o našem sportu.

Svaki član svih izvršnih odbora u protekla tri mandata dao je svoj veliki obol kako bi se sport u gradu digao par stepenica više i ovim putem bi im zahvalio za njihov angažman.

Moram spomenuti i našeg glavnog tajnika koji je naš glavni sportski operativac, te u svakodnevnom kontaktu sa svim udrugama. Čovjek živi labinski sport i uvijek je svima na raspolaganju 24 sata. Najupućeniji je u stanje svih udruga i spreman riješiti bilo koji problem uvijek na dobrobit labinskog sporta što svi mogu posvjedočiti.

Osobno se veselim novim izazovima i vjerujem da ćemo nastaviti na dosadašnjem tragu, te podići ljestvicu još više kako se ne bi uljuljali i prepustili prosječnosti.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još