VIKENDOM KONKRETNO | Denis Aličajić: “Rad s djecom zahtjeva pripremljenost i strpljenje, smatram da je to najljepši posao koji čovjek može raditi!”

Denis Aličajić dobro je poznat diljem Labinštine. Odakle krenuti? Odgojitelj, harmonikaš, judo trener, oduvijek pravi sportaš i najčešće okružen djecom. Obzirom na to kako kao društvo malo pažnje posvećujemo osobama koje se na dnevnoj bazi bave s našom djecom, odlučili smo ga zasmetati za par pitanja…

Za početak, idemo na lagane teme. Otkad i kako harmonika? Je li bilo uopće dileme oko instrumenta ili si baš htio svirati nju?

Pa ovako… Kao mali sam jako volio slušati glazbu, pjevati i kao pravi instrument za mene činila mi se harmonika. Tako su me u prvom razredu roditelji upisali u OŠ  Matke Brajše Rašana u Labinu. Kod mene nikada nije bilo dileme oko odabira instrumenta, od malena je to bila harmonika i evo dan danas i dalje sviram i nastupam po raznim događanjima.

Drugo „lagano“ pitanje. Često čujemo sintagmu „Labin – grad za mlade“. Slažeš li se ti s time? Što je Labinu prednost kad je u pitanju mladež, a što mu nedostaje, po tvom mišljenju?

Kada je pitanje o mladima, pošto sam ja u sportu, a u Labinu je puno sportova koji okupljaju velik broj mladih, smatram da grad Labin veliku pažnju posvećuje sportu i mladima koji se njime bave i to smatram da je velika prednost za mladež u Labinu.

S druge strane smatram isto tako da mladi u Labinu u današnje vrijeme nemaju mogućnost provoda kao što su to imale naše prijašnje generacije, ali sve u svemu moje mišljenje je da naši mladi mogu biti jako zadovoljni s onime što imaju i s onime što im se pruža u našem gradu.

Rad s djecom. Kada si odlučio da se tome želiš posvetiti – jesi li se nećkao pri izboru fakulteta ili si duži period znao da je to – to?

Upis predškolskog odgoja i rad s djecom je nešto što sam oduvijek želio raditi.

Kada sam bio mali često su me znali pitati što bih volio raditi kad odrastem. Ne znam kako je to moguće, ali meni je oduvijek želja bila raditi s djecom. Nekim ljudima je sigurno čudno vidjeti mušku osobu kao odgajatelja, ali s moje strane je to oduvijek bilo sasvim normalno i nisam vidio niti jedan razlog zašto se ne bih ja time počeo baviti.

Oduvijek volim djecu. Sva me djeca prihvate nekako na prvu. Volim im posvetiti puno pažnje, igrati se s njima, a isto tako najdraže od svega mi je to što ih mogu učiti lijepom ponašanju, druženju, poštovanju i što je najvažnije od svega, odgoju.

Radiš u vrtiću, a prije dva tjedna dogodio se svojevrsni tihi protest djelatnika. Možeš li nam ukratko objasniti o čemu se radi i koji su zahtjevi? Da zaokružimo, je li naporno raditi u vrtiću? Što je najljepši dio posla?

Prije dva tjedna se dogodio protest djelatnika koji ja podržavam. Radi se o tome da nam žele ukinuti pedagoški standard.

Državni pedagoški standard propisuje koliko djece smije biti u skupini, koliko odgojitelja mora biti uz djecu, koliko velike moraju biti sobe u kojima djeca borave, kakvo mora biti dvorište i cijeli niz odredbi kojima je djeci jamčen siguran boravak u vrtićima, a novim prijedlogom zakona ruši se većina pozitivnih standarda.

To je jako odgovoran i zahtjevan posao, a moje mišljenje je da smo došli u vrijeme kada jako mali broj ljudi želi raditi ovu vrstu posla. A, ako dođe do ovoga, mislim da će nas biti još i manje. Broj djece će se povećati, ali nažalost kvaliteta rada neće ostati ista.

Rad s djecom zahtjeva pripremljenost i naravno strpljenje. Ja kažem da je to najljepši posao koji čovjek može raditi, ali naravno, ako ima strpljenja i želju za radom. Najljepši dio tog posla su djeca, njihova ljubav koju oni pokazuju. Njihova iskrenost i dobrota je ta stvar koja Vam daje motivaciju i “vjetar u leđa” kako biste u svom poslu bili što bolji i kvalitetniji.

Judo. Nekako ti je bilo predodređeno zbog tate, ali sigurno si ga i zavolio. Igrao si i nogomet, ali judu si ostao vjeran do danas. Što to judo ima, a da te osvojilo?

Što se tiče juda, judo je moj prvi sport i moja najveća ljubav. Moj otac je dugi niz godina u judu i sigurno je on ta osoba zbog koje sam krenuo tim putem, ali nikada u nijednom trenutku nije mi bilo ništa nametnuto.

Uvijek sam mogao birati čime se želim baviti i što želim trenirati, a to je bio judo. Trenirao sam i nogomet, jako sam volio taj sport. Nakon treninga nogometa trčao bih na trening juda kako bi stigao na vrijeme. Vikendima bi imao utakmice nogometa i turnire juda, ali na kraju kada sam postao malo zreliji, morao sam se ipak opredijeliti za jedan sport, pa sam izabrao judo.

U judu mi se jako svidjelo to što treneri u judu nisu tu samo da te uče elementima juda, već kroz treninge judo djecu uči poštovanju i samopoštovanju. Poštovanje i samopoštovanje vrlina je koja predstavlja jedan od temelja filozofije juda. Djeca nauče kako je iskazivanje poštovanja prema svim sudionicima juda, od trenera i druge djece na treningu, do protivnika na natjecanju, sastavni dio juda. Najjednostavniji primjer je naklon: svaki trening i borba na natjecanju započinje i završava naklonom, čime se iskazuje poštovanje prema drugima koji su uključeni u trening.

Danas sam i ja jedan od trenera u Judo klubu Meto iz Labina koji broji preko 120 članova i jako sam sretan što su mi moji treneri omogućili da uz njih ljepotu tog sporta prenosim na naše buduće generacije.

Za kraj, doimaš se kao osoba s vrlo svestranim ciljevima, kao da te „sto stvari“ zanima. Što si želiš u budućnosti? Koje želje imaš, a da bi si ih mogao ostvariti u narednih godinu-dvije?

Haha, oduvijek sam bio svestran, i kao dijete. Roditelji me odvezu u školu i vrate se po mene u 21:00, ponekad ni marendu koju su mi roditelji pripremili ne bi otvorio.

U budućnosti si želim uspjeh na ovim područjima kojima se sada bavim. Uvijek može bolje i uvijek može više. Naravno kao svaki mladi čovjek imam i dosta drugih planova, ali – o tom, potom.

Facebook
Twitter
WhatsApp
Email

pročitajte još