Anna Goreta Giannini je diplomirana labinska magistra psihologija koja je protekle godine, 2022. godine, otvorila vlastiti centar za savjetovanje i mentalno zdravlje Psihodinamika. Obzirom da u Hrvatskoj danas završava 16. Tjedan psihologije, odlučili smo porazgovarati s ugodnom i dostupnom labinskom psihologinjom…
Kako ste se, kada i zbog čega odlučili za ovu profesiju? Jeste li se nećkali s odabirom zanimanja?
Kada mi netko postavi ovo pitanje, instinktivno odgovorim kako sam oduvijek znala čime ću se baviti. Još od malena, želja mi je bila raditi nešto i biti netko zbog koga će se ljudi osjećati bolje.
Psihologiju i dan danas doživljavam kao svoj poziv i nikada nisam požalila zbog svog odabira.
Mnogi ljudi ne razumiju razliku između psihologa i psihijatra. Koja je krucijalna, kako to najlakše objasniti?
U najkraćim crtama, psihologija je društvena znanost čiji su predmet proučavanja psihički procesi i ponašanje ljudi. Primjena psihologije je vrlo raširena, a psiholozi u suštini koriste različite psihološke teorije i spoznaje u svrhu povećanja kvalitete života pojedinca.
Psihijatar je za razliku od psihologa liječnik, koji se nakon završenog medicinskog fakulteta, specijalizirao za područje psihijatrije. Obzirom da su liječnici, psihijatri jedini smiju pripisivati lijekove.
I psiholozi i psihijatri nakon završenih studija mogu upisati dodatne edukacije iz različitih psihoterapijskih pravaca i postati psihoterapeuti. Ja se trenutno educiram za Gestalt psihoterapeuta.
Kada ste odlučili pokrenuti vlastiti centar za savjetovanje i mentalno zdravlje “Psihodinamika”? Kako ste izabrali ime, zašto baš to? Što točno radite i gdje Vas se može pronaći i/ili kontaktirati?
Želja da otvorim centar u kojem ću pružiti svojim klijentima sigurno mjesto za njihov rast i razvoj bila je prisutna već dulji niz godina. Psihodinamika je otvorena lani u mjesecu svibnju, simbolično u proljeće, moje omiljeno godišnje doba. Ime sam izabrala zato što me asociralo na snagu i dinamičnost psihoterapijskog procesa kroz kojeg sam i osobno, u sklopu edukacije za psihoterapeuta, tada prolazila.
U svom radu posvećujem se primarno mladima i odraslima koji su motivirani raditi na sebi ili trebaju stručnu podršku u nekom trenutku svog života kada osjećaju da im vlastiti resursi nisu dovoljni. Detaljnije informacije i kontakt mogu se pronaći na mrežnim stranicama www.psihodinamika.hr.
Pričamo li u javnosti premalo o mentalnom zdravlju? Koliko smo kao društvo udaljeni od toga da shvatimo kako imati ugroženo mentalno zdravlje nije sramota?
Mišljenja sam da pričati o mentalnom zdravlju nikada nije previše. Nažalost, stigma je u našem društvu još uvijek prisutna i osobe koji imaju poteškoća s mentalnim zdravljem nerijetko se osjećaju posramljeno i zbog toga se teže odlučuju potražiti pomoć.
Uvijek nastojim svojim klijentima normalizirati teškoće s kojima se susreću uvjeravajući ih da se mnogi od nas susreću sa sličnim problemima, iako se o tome najčešće na glas ne priča. Također, društvo je nedovoljno osviješteno i educirano o načinima pružanja podrške osobama koje se bore s mentalnim bolestima.
Je li koronavirus i pandemija naštetila mentalnom zdravlju ljudi u globalu ili ga je možda na neki način ojačala?
Drastično reduciranje socijalnih kontakata za vrijeme pandemije bez sumnje je negativno utjecalo na mnoge aspekte mentalnog zdravlja našeg društva. Teško je pronaći pozitivne ishode bilo kakve pandemije, no ono što se pozitivno dogodilo uslijed posljednje pandemije je definitivno činjenica da se o mentalnom zdravlju gotovo svakodnevno pričalo i pisalo te je to ohrabrilo mnoge, također i poznate osobe da se otvore, pričaju o svom psihičkom zdravlju te potraže pomoć.
Osobno sam u doba pandemije volontirala na telefonskoj liniji za pružanje psihološke pomoći koju je organizirala Hrvatska psihološka komora i uvjerila se koliko je ljudima bila olakšavajuća već sama činjenica da postoji netko tko će ih saslušati i savjetovati bez osuđivanja i banaliziranja njihovih osjećaja i briga.
Mi koji čitamo najčešće se “lovimo” za nekakve jednostavne savjete. Imate li neke stvari koje svatko može napraviti povremeno, a s ciljem da sebe analizira ili popravi dojam o sebi, da ne kažem kolokvijalno raspoloženje?
Vidite, iako mnogi stručnjaci pišu o ovoj temi i na tržištu je dostupno bezbroj knjiga koje možemo pročitati, ljudi su i dalje konstantno u potrazi za „onim nečim“ čime će uspjeti poboljšati kvalitetu svog života.
Mišljenja sam ipak, da se „to nešto“ ne nalazi u nijednoj knjizi, već u nama samima. Ne postoji pravilo, recept ili savjet koji će biti dobar svakome.
Ako je osoba žedna, a ja joj nudim hranu, neću uspjeti zadovoljiti njezinu potrebu bez obzira na to koliko sam vrsta jela pripremila.
Stoga je moja preporuka svakome da najprije krene istinski upoznavati sebe kako bi mogao osvijestiti i shvatiti koje su zapravo njegove potrebe i tek tada, sukladno tome, raditi na zadovoljenju istih.
Često se u društvu “brka” pojam depresije sa slabim raspoloženjem. Kako prepoznati depresiju? Kada se treba zabrinuti?
Iako se u razgovorima često koriste izrazi poput depresivan/depresivna sam, važno je napomenuti kako je depresija ozbiljna bolest koja najčešće zahtjeva kombinaciju farmakološkog i psihoterapijskog liječenja.
Depresivno raspoloženje i gubitak interesa ili zadovoljstava samo su neki od simptoma depresije, ali ne i jedini. Nerijetko iz neznanja, ljudi uspoređuju depresiju s lijenošću ili slabošću što može izrazito negativno djelovati na osobe koje se s depresijom suočavaju i obeshrabriti ih u traženju pomoći.
Stoga je izrazito važno da se osoba, ukoliko primijeti bilo kakve promjene u svom raspoloženju, gubitak interesa ili zadovoljstava, osjećaj bezvrijednosti ili gubitak energije koji remete njezino svakodnevno funkcioniranje, javi svom liječniku ili stručnjaku za mentalno zdravlje.
Isto kao i sa svim ostalim bolestima, i liječenju mentalnih bolesti nužno je pravovremeno pristupiti jer je proces liječenja tada brži i efikasniji.
Za kraj, neobično pitanje s kojim se i sam borim, odnosno na koje nisam uspio pronaći odgovor. U bespućima interneta vidimo na stotine, tisuće negativnih komentara. Nekakva je “mantra” kako to ljudi pišu kako bi se bolje osjećali? No, je li to tako? Kakvi osjećaji tada ispoljavaju na površinu, ili još važnije, ostaju potisnuti?
Za početak imam potrebu napraviti razliku između negativnih konstruktivnih kritika i negativnih destruktivnih komentara. Dok su prve korisne, poželjne te se upućuju s namjerom poticanja daljnje komunikacije s osobom kojoj su upućene, drugima je cilj vrijeđanje ili ponižavanje najčešće bez kvalitetnih argumenata ili želje za konstruktivnom razmjenom mišljenja s drugom osobom.
Obzirom da pretpostavljam kako se Vaše pitanje odnosilo na ovu drugu vrstu komentara, smatram da je mnogo važnije od analiziranja njihove pozadine naučiti ljude, a pogotovo djecu i mlade, kako se zaštititi od njihovog štetnog utjecaja na vlastito samopouzdanje i sliku o sebi.
Već malu djecu potrebno je učiti kako ono što pričamo, način na koji pričamo i riječi koje biramo ne govore nikada o osobi o kojoj pričamo, već uvijek o nama samima. Ne poznajemo tuđe priče, ne živimo tuđe živote i ne hodamo u tuđim cipelama.
Kada bi svi imali na umu da svojim postupcima prema drugim ljudima uvijek otkrivamo sami sebe, pretpostavljam da bi mnogo pažljivije birali svoje riječi i dijela, kako u virtualnom svijetu tako i u stvarnom životu.
