Ravnatelj je labinske srednje škole gotovo 30 godina. Neumoran u svom poslu, s ogromnom ljubavi prema onome što radi, svojim djelovanjem daje definiciju predanosti. Za vrijeme njegovog mandata u srednjoj školi, škola je nanizala mnoštvo postignuća, o čemu smo i sami podosta izvještavali.
Sada, tik pred zasluženom mirovinom, pitanjima smo ga “natjerali” da retroaktivno sagleda i da se prisjeti svoje karijere, ali smo s njim porazgovarali i još o nekim temama.
U ovotjednom Vikendom konkretno ugostili smo ravnatelja Čedomira Ružića, mnogim ljudima prvu asocijaciju na spomen Srednje škole Mate Blažina Labin.
Prije svega, čestitke na nedavnom priznanju koje ste primili za doprinos kazališnoj umjetnosti. Šta za vas znači ovo priznanje?
Zahvaljujem Vam na čestitki i na pozivu da sudjelujem u Vašoj rubrici Vikendom konkretno, to je već moje drugo gostovanje u Labinskoj komuni. Lijep pozdrav Vašim vjernim pratiteljima.
Priznanje organizacijskog odbora LaBine 2022., koji čine renomirane osobe iz našeg umjetničkog i kulturnog života, a koje su i inicirale Festival umjetnosti i tolerancije u Labinu, oduševilo me i usrećilo. Zahvalan sam prvakinji Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, gospođi Sonji Damjanović, na čelu s gradonačelnikom Valterom Glavičićem, na prekrasnom poklonu, keramičkoj skulpturi pod autorstvom mojih dragih prijatelja Alide i Petra Koroljevića.
Jako mi je drago što je prepoznat značaj našeg doprinosa labinskoj kulturi djelovanjem naše male školske izvannastavne aktivnosti – dramske radionice koja je skoro četrdesetak godina pružila našim učenicima (njima gotovo tristotinjak) mogućnost da se kvalitetno druže, otkriju svoj talent i pritom stvaraju scenska djela kojima će zabavljati publiku i pronositi svoje poruke na „daskama koje život znače“, kao i stremljenja za promjenom društva i vlastitog života nabolje. Pritom smo bili iz godine u godinu na tronu s najuspješnijim ostvarenjima na školskim natjecanjima i susretima kazališnih amatera Hrvatske. Njihova aktivnost nastavlja se i ima namjeru na traje, sad pod vodstvom moje kćeri Amneris kojoj ostavljam ovo priznanje u naslijeđe, spreman da joj pomognem i ubuduće u kazališnim projektima s mladima, iako i sam mogu štošta naučiti od nje jer ima dugi niz uspješnica s kojima se predstavljala na državnoj razini i nadmašila me, a to je sasvim očekivano i poželjno.
Posljednje ste ostvarenje imali prilike vidjeti na ovogodišnjoj LaBini pod nazivom „Scensko putovanje labinskom kulturnom baštinom“ koje je oduševio publiku i organizatore u prekrasnom ambijentu kakav pruža naš Stari grad.
Što mislite o nedavno održanom festivalu LaBina? Jeste li i koje ste događaje uspjeli pogledati?
Festival umjetnosti i tolerancije u Labinu već je opravdao svoje postojanje. Iz godine u godinu bit će sve jasnije što nam donosi. Sjajna je to zamisao koju sam mogao samo poželjeti u našem gradu jer daje jedinstvenu priliku da se naša starogradska jezgra pretvori u jednu veliku pozornicu na otvorenom, da se kao takva uvrsti u kartu nezaobilaznih mjesta kulturne i umjetničke baštine pružajući priliku vrhunskim umjetnicima predstavljanje na jedinstvenom mjestu uz domaće snage kojih zaista ima.
Njih prije svega od malih nogu stvara Umjetnička škola Matka Brajše Rašana, ali i naše osnovne i srednja škola. Mene je LaBina podsjetila na vrijeme kad sam s učenicima gostovao po kulturnim središtima i prijestolnicama kulture u zemlji i inozemstvu. Upravo tako promovirali su se vrhunski kazališni, glazbeni, plesni talenti i zaljubljenici u umjetnost te zajedno s publikom slavili onu „Totus mundus agit histrionem“ (Cio svijet glumi glumca).
S velikim sam uzbuđenjem popratio ovu našu jedinstvenu manifestaciju od same konferencije za medije, nultog dana kad je naš Teatrino ili Circolo, gdje smo prvih desetak godina redovito uvježbavali naše predstave, konačno osvanuo obnovljen i opremljen kvalitetnom scenskom opremom.
Uslijedilo je svečano otvorenje Festivala na Torionu, a i sami smo nastupili, okupljeni u Dramskoj radionici FLACIUS Srednje škole Mate Blažine i Filodramskoj grupi ARCOBALENO, Zajednice Talijana „Giuseppina Martinuzzi“, na pet lokacija u Starom gradu pred povijesnim znamenitostima i građevinama gdje su naši učenici pod vodstvom Amneris Ružić Fornažar progovarali glumom, svirkom, recitacijama i plesom evocirajući davno prošla vremenima te stvarne ličnosti i povijesna zbivanja. Reakcija prisutne publike na prikazano od strane preko četrdesetak mladih izvođača, koji su po prvi puta nastupali javno, bila je sjajna. Čestitali su im organizatori, uzvanici i gosti, roditelji i suradnici koji su nam pomogli u ostvarenju ovog projekta o kojem će se još govoriti i imati prilike ponovno vidjeti.
Nažalost, nisam stigao zbog obaveza popratiti kasnovečernje predstave i koncerte iz regije za koje sam čuo da su bili vrhunski. Divim se organizatorima i gostima na čelu s gradonačelnikom što su posjetili i pljeskom nagradili svako događanje, odajući time priznanje izvođačima i pokazujući koliko im je to važno, što je za svaku pohvalu i ulijeva nadu da će Festival umjetnosti i tolerancije trajati u vremenu i biti još posjećeniji. Labin to zaslužuje jer je istinski grad umjetnosti.
Sjetimo se samo naših labinskih atelijera, a i tolerancije koja je svojstvena kod naših žitelja, što stalno potvrđujemo svima koji nas pohode. Ne zaboravimo da smo imali dvadesetgodišnju suradnju s Norveškom upravo na temu demokratizacije odnosa u društvu i u školama te aktivnog uključivanja mladih u donošenju odluka na lokalnoj razini. Srednja škola Mate Blažine upravo je zbog toga bila prije dvadeset godina pilot-projekt uvođenja učeničkih i roditeljskih vijeća u sve škole Republike Hrvatske, a u Labinu u okrilju projekta Labin-zdravi grad osnovali smo među prvima gradsko vijeće mladih po uzoru na one iz Sandnesa. Učili smo od Norvežana, a i oni su nakon desetak godina priznali da su i oni mnogo toga naučili od nas.
Ravnatelj ste labinske srednje škole od 1996. godine. Koji je Vaš najdraži trenutak od Vaših početaka do sada? Što biste posebno izdvojili?
Najuzbudljiviji trenutak za mene bio je kad sam preuzeo funkciju ravnatelja. Kad me kolektiv, sastavljen od kolegica i kolega koji su meni bili profesori, podržali da se prihvatim takve odgovorne uloge, ostavljajući zauvijek mjesto nastavnika hrvatskog jezika i književnosti u čemu sam bio uspješan, a i nakratko vrijeme i mjesto voditelja moje omiljene dramske aktivnosti.
Za mojeg voditeljstva kolektivom veoma me obradovalo Ministrovo priznaje za kreativan i kvalitetan rad kojim se naša škola 2000. godine našla rame uz rame s 13 najvećih srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Bio je to znak da smo na pravom putu, nastavljajući kurs koji su utemeljili naši prethodnici i prateći pritom sve moderne i pozitivne europske trendove. Odlikovan sam iste godine od strane predsjednika Republike Hrvatske Redom Danice hrvatske s likom Antona Radića za osobite zasluge u prosvjeti, što mi je dalo snage i obavezu da opravdam povjerenje i ustrajem na toj funkciji čak pet mandata sve do umirovljenja koje će uslijediti ovog ljeta.
Posebno me obradovala, naravno, kao i sve djelatnike i učenike, kao i sugrađane, energetska obnova naše škole 2018. godine. Matična zgrada, koja je bila u zaista lošem stanju, tada je zablistala u novom funkcionalnom i estetskom ruhu te značajno poboljšala naše uvjete za odgojno-obrazovni rad. Roditelji i učenici imaju mogućnost odabira velikog broja izbornih, fakultativnih i izvannastavnih aktivnosti, projekata kada odaberu našu školu za nastavak školovanja. Naši učenici redovito postižu zapažene rezultate na natjecanjima i smotrama na svim razinama i iz svih područja rada. Prošle godine škola je u sklopu II. faze projekta e-Škole pokrivena WI-FI signalom i opremljena novim multimedijalnim informatičkim učionicama.
Što se u školi promijenilo u ovih 25 godina?
Promijenilo se jako puno. To Vam mogu potvrditi. Radi se o četvrt stoljeća i trebalo se puno toga promijeniti. Trebalo bi nam puno više prostora i vremena da to elaboriram. Važno je spomenuti da se sve više vodi računa o kvalitetnom osposobljavanju i usavršavanju nastavnika kako bi mogli pratiti sve novine i promjene, unapređenja, modernizaciju i reformu kurikuluma, kao i napredovanja u zvanje (trenutno imamo 11 savjetnika i 10 mentora), a redovito dobivaju i godišnje nagrade.
Uz njihovo napredovanje prije par godina omogućeno je i ravnateljima da napreduju u zvanje, tako da sam zahvaljujući svom dugogodišnjem radu i aktivnostima, stekao zvanje ravnatelja savjetnika uz mišljenje da sam „kontinuirano poticao, promovirao i motivirao djelatnike škole na usavršavanje u profesionalnom aspektu, a i sam se kontinuirano usavršavao“.
Stalno čujemo – djeca su sve gora, nezainteresirana su, sve manje prate, stalno su na mobitelima. Je li zaista tako? Je li danas teže biti djelatnik u obrazovanju nego primjerice prije dvadesetak godina?
Mislim da je to rezultat stanja u društvu izazvano i naglašeno u posljednje vrijeme razvojem modernih tehnologija, ali i pandemijom koronavirusa koja nas je iznenadila i pomalo otuđila jedne od drugih. Rezultati istraživanja o iskustvima s online nastavom pokazuju da je veliki broj učenika koristio mobitel za praćenje online nastave, kao i za izvršavanje zadataka na online nastavi, tako da iz toga razloga smatramo da je mobitel bilo važno sredstvo za učenje i rad u uvjetima pandemije. I mi smo neprestano na mobitelima kako zbog posla tako i zbog potrebe za informiranošću. S vremenom se sve više koriste ciljano i u nastavi gdje ih nastavnici usmjeravaju na digitalne obrazovne sadržaje, rješavanje kvizova, upitnika i evaluacije školskog sata.
Mislim da prosvjetnim djelatnicima nikada nije bilo lako. Brojne i razne negativne pojave u društvu predstavljaju izazov koji pogađa najranjivije, naše mlade, pa je postala složenija uloga djelatnika u odgoju i obrazovanju. Da ne spomenem koje je sve zahtjeve postavila pred nas posljednjih godina nastava na daljinu, koja nas je zatekla i našla nedovoljno spremne, bilo iz tehničkih razloga bilo iz potrebnih digitalnih vještina kojima je trebalo ovladati u iznimno kratkom roku te uspostaviti virtualni kontakt s učenicima i spasiti što se spasiti dade.
Vaša je škola već dugi niz godina uključena u razne programe mobilnosti, učenici imaju priliku posjećivati druge zemlje, kao što i učenici tih zemalja posjećuju Labin. U čemu su škole u Hrvatskoj bolje, a u čemu lošije od škola u inozemstvu?
Istina, naša je škola poznata po tome što u ovih posljednjih 25 godina ima veliki broj raznih školskih i međunarodnih projekata. Proglašeni smo eTwining škola za šk.g. 2022.-2021. Što nam puno znači, a trenutno imamo 6 Erasmus projekata koja u cijelosti financira Europa i omogućava učenicima i nastavnicima da razmijene svoja iskustva i znanja s učenicima i nastavnicima iz brojnih europskih zemalja. Naši su učenici u pravilu daleko uspješniji u predstavljanju svojih postignuća na zadanu temu projekta bilo kod kuće kao domaćini bilo kao gosti širom Europe. Da ne govorim o njihovom poznavanju engleskog jezika. Na zavidnoj su razini i svi im se dive.
Imao sam prilike na početku svoje karijere ravnatelja pokrenuti međunarodne projekte i razmjene učenika u našoj školi. Zahvaljujući tome postao sam vrlo rano član ekspertne skupine stručnog vijeća ravnatelja Republike Hrvatske i godinama imao priliku upoznavati europska obrazovna postignuća kako bi reformirali naše obrazovanje, pokušali implementirati dobra rješenja i iskustva, pogotovo u strukovnom obrazovanju. Mislim da se dosta toga preuzelo od europskih naprednih sustava, ali ih još uvijek gledamo s leđa i uvijek smo u zaostatku, nažalost.
Jeste li neke primjere dobre prakse iz drugih zemalja implementirali i u labinsku srednju?
Jesam, korak po korak. Što god se dalo u skladu s našim zakonima i pravilnicima te slovimo za školu primjer dobre prakse u organizaciji škole, njezinoj kulturi i okruženju kao i po međuljudskim odnosima koji krase naš kolektiv. Imao sam prilike raditi u raznim povjerenstvima i kao član stručnog tima na izradi npr. Programa osposobljavanja ravnatelja, Priručniku za ravnatelje, na Pedagoškom standardu, Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, pa sam tu bio u toku s promjenama te sam ih mogao implementirati i u našoj školi.
Mislite li da Labin nudi dovoljno sadržaja i aktivnosti za razvoj mladih, za kvalitetno slobodno vrijeme, za zabavu…
Nažalost ne. Potrebno je tu još mnogo toga učiniti i dati im mogućnosti da sami budu kreatori sadržaja i aktivnosti. Imali smo to prilike zajedno vidjeti, sjećate se, Ana, u Sandnesu u Norveškoj gdje se mladi samoinicijativno organiziraju klubovima širom grada, a čije sadržaje sami osmišljavaju i sami vode aktivnosti i odgovorni su za njih. Sve to uz stručno vodstvo kompetentnih osoba, gdje je to potrebno, a koje financira njihov grad ili općina. Pokušali smo to i kod nas, ali smo malo posustali. Srećom da se djeca i mladi okupljaju u slobodnim, izvannastavnim aktivnostima, u produženom boravku po školama gdje ih vode i podučavaju stručne osobe, po brojnim sportskim klubovima, u umjetničkoj školi, u Gradskom vijeću mladih, da sudjeluju u izradi Lokalnog programa za mlade. Grad Labin Grad je prijatelj djece i ulaže u podizanju standarda od predškolskog odgoja i obrazovanja pa nadalje za što dobiva nacionalna priznanja.
Kroz vaše djelovanje svih ovih godina imali ste zaista mnoštvo postignuća. Imate li nešto što još niste stigli napraviti za vašeg radnog vijeka, a htjeli ste?
Mislim da sam kao profesor i ravnatelj postigao sve što se postići dalo u tih četrdesetak godina provedeno u školstvu i obrazovnom menadžmentu. Trudio sam se da budem na visini zadatka i da opravdam dato mi povjerenje, ističući važnost timskog rada i suradničkog odnosa, uvijek spreman na promjene svojim entuzijazmom, vizijom, empatijom i ustrajnošću. Priznanja i nagrade došle su kao logični slijed, kao potvrda svega učinjenoga, na što sam ponosan. Zahvalan sam onima koji su mi ih uručivali i onima koji su mi u radu pružali potrebnu podršku i davali poticaj za daljnji rad. Neizmjernu mi je snagu davala moja obitelj koja je imala razumijevanje za moj javni angažman.
Slijedi više no zaslužena mirovina. Imate li planove, čime ćete se u mirovini baviti?
Kao što se kod svakog umirovljenika događa, bit će mi čudno i teško odvojiti se od onoga čime sam se toliko godina bavio, a najviše od ljudi, suradnika s kojima sam intenzivno radio na odgoju i obrazovanju brojnih generacija.
U mirovini zasigurno neću mirovati. Očekuje me sada mnogo privatnih obaveza koje nisam dosad u potpunosti pokrivao zbog predanosti poslu. Imat ću konačno vremena da se potpuno posvetim onome što nisam dosad stigao u punoj mjeri – mojoj obitelji, slatkim unucima, svakodnevnim uobičajenim i bezbrižnijim poslovima oko kuće, održavanju zdravlja, hobijima i velikoj ljubavi od srednjoškolskih dana – scenskoj umjetnosti. U tome ću pomoći kćeri Amneris koja nastavlja tradiciju dramskog odgoja u školi i rada s talentiranim učenicima koji joj se vrlo rado i u velikom broju pridružuju i prepuštaju da ih vodi ljepotom riječi i glume.
Na kraju, što biste poručili novoj ravnateljici ili ravnatelju?
Prvenstveno da sam zahvalan što se kandidirao/la i što je spreman/na da vodi kolektiv sa srcem i kompetentno. Naći se na čelu kolektiva posebna čast ali i zahtjevan zadatak, izazov i velika odgovornost. Potrebno je samo hrabro i odlučno nastavi uzlet naše škole u svakom smislu jer je čeka svijetla budućnost. Pritom može uvijek računati na moju pomoć i savjet. Želim mu/joj puno sreće i uspjeha.
