Davud Mešinović je student povijesti i geografije iz Potpićna koji se ističe svojim manirima, akademskom pozadinom i kulturom komunikacije. Zbog toga, odlučili smo ga intervjuirati u našoj centralnoj tjednoj rubrici “Vikendom konkretno”.
Za početak, ukratko, tko je Davud Mešinović, kako bi se najbolje upisao u par rečenica?
Rođen sam u Puli. Imam 23 godine i student sam pete godine integriranoga studija povijesti i geografije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao i većina mojih kolega, bavim se aktivnostima vezanim uz studij, a slobodno vrijeme volim provoditi u druženju s prijateljima i obitelji.
Sebe bih opisao kao komunikativnu, šarmantnu i radišnu osobu, a sve te osobine nužne su za kvalitetno bavljenje društvenim aktivnostima, kao i poslom nastavnika koji se nadam obavljati u budućnosti.
Odrastao si u Potpićnu. U tom mjestu imamo ozbiljan pad broja stanovništva, u čemu vidiš razloge za tako nešto, naizgled Potpićan ima sve potrebno?
Da, Potpićan kao naselje ima sve potrebne sadržaje za normalno funkcioniranje stanovništva. Ipak, kontinuiranu stagnaciju broja stanovnika uzrokuje više faktora. U posljednjih trideset godina u Potpićnu nije podignuta nijedna stambena zgrada, pa se postavlja pitanje gdje se mlade obitelji uopće mogu doseliti?
Kada je riječ o postojećim stambenim kapacitetima, oni su većinom popunjeni preostalim starijim stanovništvom, a mladi su zbog posla, a i u potrazi za vlastitom nekretninom, kupili stan u novogradnji u Labinu ili izgradili kuću u Kršanu.
Nadalje, tu je i geografski položaj samoga naselja. Kada je rudarski lobij gotovo preko noći izgradio naselje, nije se vodilo računa o prirodno-geografskim uvjetima na tom području. Zime su pretežito vlažne i maglovite što dugoročno ostavlja trag na zdravlju i raspoloženju stanovništva.
Unatoč padu broja stanovnika, Potpićan je i dalje jedno od najvećih naselja općine Kršan s velikim krugom svakodnevnih migracija stanovništva prema tom naselju, upravo zbog funkcija koje posjeduje.
Ima uistinu veliki razvojni potencijal jer se nalazi na putu dvaju velikih gradova, Pazina i Labina. Uvjeren sam kako će lokalne vlasti nastaviti aktivno ulagati u infrastrukturu. Neki su projekti dovršeni, a neki se tek trebaju realizirati i to me svakako raduje.
Što se tiče Istre, koliko često dolaziš i kako percipiraš poluotok? Jesmo li krenuli u „overturizam“?
Trudim se dolaziti što češće u našu Istru, prvenstveno radi svojih roditelja koji su zaslužni za sve što danas jesam, pa i svoje slobodno vrijeme posvećujem druženju s njima. Tu su naravno i moji prijatelji te sumještani s kojima se uvijek rado susrećem.
Kada je riječ o percepciji poluotoka, on je najbolje definiran sentencom “terra magica” – to je najstarija i ujedno najtočnija definicija Istre. Rimljani su toj regiji nadjenuli takav naziv, a oni su uvijek i u svemu znali prepoznati kvalitetu.
Tako i danas, dvije tisuće godina kasnije, Istra uživa neprikosnoven status Hrvatske Provanse. Over-turizam ili prekomjerni turizam, rak-rana je mnogih destinacija na Jadranu.
Iako se većina Istarskoga poluotoka uspješno izborila protiv prekomjerne apartmanizacije i opterećenja lokalnih infrastrukturnih kapaciteta, za neka područja već je prekasno jer su ušla u posljednji stadij prekomjernoga turizma.
Na mnogim se mjestima gradi bez ikakve logike ili poštivanja stručnoga mišljenja što dovodi do narušavanja izgleda krajobraza, šteti prirodi, ali i smanjuje kvalitetu života.
“Kuće treba graditi gdje je starina.” – rekao mi je davno jedan stariji Istrijan. I to je točno. Naši su stari bez tehnologije razumijevali prirodu i potrebe okoline te su njihova naselja funkcionalna i do današnjih dana. Mislim da je to put koji trebamo slijediti.
Potpredsjednik si udruge Bošnjački nacionalni savjet i istaknuti član zajednice Bošnjaka u Hrvatskoj. Jesi li zadovoljan statusom Bošnjaka i za što se dodatno zalažeš?
Kada je riječ o statusu Bošnjaka, on je utvrđen ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i njegov sadržaj omogućuje nesmetano djelovanje i razvoj naše zajednice u Republici Hrvatskoj.
Ipak, postoje određeni segmenti u kojima primjećujem prostor za poboljšanje položaja Bošnjaka u RH. Naime, Bošnjaci već dugi niz godina nisu adekvatno zastupljeni u Hrvatskom Saboru te se zalažemo da poput Talijana i Mađara dobijemo status autohtone nacionalne manjine. Tada bismo imali vlastitoga zastupnika u najvišem zakonodavnom domu.
U Republici Hrvatskoj upisano je nešto više od 24 tisuće Bošnjaka. Svaki sedmi pripadnik hrvatske vojske bio je Bošnjak, a čak 1 180 Bošnjaka položilo je život za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. Mnogi Bošnjaci bili su osnivači raznih organizacija, fakultetskih odsjeka i instituta u našoj zemlji.
Ove podatke ističem prvenstveno zbog naše duge zajedničke povijesti i suživota na ovim prostorima, a naša brojnost i sudjelovanje u Domovinskom ratu dovoljno su jaki argumenti za izmjenu postojećega zakona.
Na fakultetu si se počeo baviti osmanistikom pa te se percipira kao novu generaciju osmanista u Hrvatskoj. Koliko je ona zastupljena kod nas i kako javnost gleda danas na Osmanlije?
U hrvatskim je znanstvenim krugovima osmanistika vrlo dobro zastupljena. Djelovanje hrvatske osmanistike podržano je od strane Sveučilišta i drugih institucija poput Yunus Emre instituta i Tike.
Također, imamo aktivnu suradnju s obrazovnim institucijama Republike Turske, ali i susjednim zemljama poput Orijentalnoga instituta u Sarajevu. Kada je riječ o percepciji Osmanlija u široj javnosti, ona je izuzetno pozitivna. Uzmimo za primjer činjenicu da su turske serije preplavile male ekrane, a Istanbul postao glavna zrakoplovna destinacija u posljednjih desetak godina.
Dakako, takva je percepcija novijega trajanja, u posljednjih dvadesetak godina naši profesori aktivno djeluju ne bi li na adekvatan način predstavili povijest Osmanskoga Carstva i bogatu osmansku baštinu koja je ostala ukorijenjena u Hrvatskoj.
Kada je riječ o profesorima zaslužnima za takvu percepciju, vrijedi istaknuti prof. dr. Nenada Moačanina, prof. dr. Korneliju Jurin Starčević i prof. dr. Vjerana Kursara, koji kroz svoj rad na fakultetu doprinose promociji osmanisitike u Hrvatskoj.
Pohađao si školu govorništva te si i nagrađen u toj domeni. Može li se to naučiti „od nule“ ili mora postojati nekakav talent?
Svako čovjekovo djelovanje i rad zahtijeva kombinaciju uvjeta i preduvjeta. Da bi se netko kvalitetno bavio javnim nastupom i govorništvom nužno je zadovoljiti preduvjete poput otvorenosti, komunikativnost i sl. – ukratko, mora imati neki vid talenta.
Kada je riječ o uvjetima, tada nastupa osobni rad na sebi. Od raznih oratorskih edukacija do građenja vlastitoga imidža i ulaganja u sebe. Odgajan sam tako da što god radim, radim najbolje i uvijek u svom radu težim najboljem. To je moj životni moto kojega se nastojim pridržavati.
Objavio si mnogo studentskih radova i tekstova. Imaš li neki koji ti je najdraži, koji je možda ostavio najjači utjecaj?
Sa svakim svojim dosadašnjim radom izgradio sam poseban odnos. Znanstveni rad nije samo puko obrađivanje i zapisivanje informacija, već se u taj rad unose svoje ideje, percepcija, određeni stavovi.
U svaki rad, bio on znanstveni ili beletristički, unosite dio sebe. Ipak, kada bih trebao izdvojiti jedan od radova, to bi zasigurno bio “Metode i posljedice širenja Osmanskoga Carstva na područje Hrvatske” jer je vezan uz političku i vojnu povijest Osmanskoga Carstva, što su teme kojima se usko bavim.
