Dina Bartolić je mlada Labinjanka koju članovi redakcije Labinske Komune pamte iz srednjoškolskih dana.
Nakon toga, zamijenila je Labin Zagrebom gdje je upisala, a onda i uspješno završila arhitektonski studij.
Danas je dio arhitektonskog studia 4uHa te je strastvena planinarka, što je i potaknulo našu želju da joj postavimo nekoliko pitanja.
Ako smo dobro pročitali, u Zagreb odlaziš 2012. godine, a prije toga si srednjoškolske dane provela u Labinu. Čega se prvo sjetiš iz tih dana? Kako ti je bilo odrastati u Labinu?
Tako je, po završetku srednje škole u Labinu 2012., odlazim u Zagreb. Svaki put kad računam koliko dugo sam u Zagrebu se iznenadim koliko je već prošlo. Odrastanje u Labinu je nešto totalno posebno.
Pamtim bezbrižno igranje po cijele dane oko zgrade, po ulici, po cijelom Labinu sve do Dubrove, sva bi djeca visila vani, imam osjećaj da smo bili totalno raspušteni i da roditelji nisu kao danas u svakom trenu znali gdje smo, znali su od prilike u kojem smjeru smo otišli, a na kraju dana bi im kao ‘Brum’ ispričali gdje smo sve bili. Bila sam dosta aktivno dijete pa nema izvanškolske aktivnosti koja je u tom trenutku postojala a da ja nisam išla.
Od glazbene škole, mažoretkinja, izviđača, zborova, plesnih grupa, likovnih radionica… Sjećam se da sam jako htjela ići na balet, ali je postojala grupa samo za 1.-2. razred, raspitala sam se i voditeljica je rekla ako skupim 10 zainteresiranih cura da će otvoriti grupu i za starije, i tako je i bilo!
Školski i srednjoškolski dani su bili i lijepi i ružni, ipak je to vrijeme odrastanja i definiranja nas kao ljudi u budućnosti, ali nekako se trudiš loše trenutke otpustiti. Puno je uspomena i teško je nešto skroz izdvojiti, ali rekla bi da sam provela predivne trenutke balansirajući između škole, hobija, druženja, prijatelja, trudeći se iz svega izvući maksimum.
Zbog čega arhitektura (studij dizajna)? Jesi li se nećkala pri izboru fakulteta ili si „oduvijek“ znala da je to – to?
Do četvrtog srednje iskreno nisam imala pojma što želim upisati, nastojala sam se truditi koliko mogu na svim predmetima i kao, iskristalizirat će se samo od sebe, valjda ću u nečemu biti bolja pa ću otići u tom smjeru, a ujedno sam htjela upisati nešto ne toliko usko definirano da mogu kasnije odlučiti čime se baviti.
Za studij Dizajna nisam ni znala da postoji, za njega mi je rekao mamin “strnić” koji je tada studirao na Arhitekturi u Zagrebu, i onda sam se krenula raspitivati. Tada nije bilo previše informacija na internetu, dolazila sam čak i do informacija da se studij ukinuo.
Prijemni za faks je imao tri kruga i trajao je skoro mjesec dana. Prvi krug mapa radova – to sam nekako sklepala uz pomoć pokojnih umjetnika Jasne i Josipa Diminića, bili su mi susjedi i ujedno osobe najbliže umjetnosti koje bi mogle s time pomoći. Drugi krug su bila dva dana u Zagrebu provjera posebnih sposobnosti (geometrija i kreativnost), i treći krug intervju.
Kad sam došla na ta ispitivanja u Zagreb saznala sam da se drugi ljudi koji žele upisati po 2-3 godine pripremaju za taj fakultet, plaćaju skupe pripreme i slično. S obzirom da je to jedini takav fakultet u Hrvatskoj, sa smjerom industrijskog dizajna i vizualnih komunikacija, i upisnom kvotom od samo 30 ljudi, shvatila sam da je vjerojatnost da upadnem nikakva.
Odlučila sam pauzirati ako ne upadnem i probati iduće godine jer mi se toliko zasviđao. Srećom te se godine, ako se ne varam i jedine, tražila viša razina matematike na maturi za taj fakultet, i uspjela sam upravo iz tog razloga upisati, ali i taj dio je priča za sebe.
Sad kad stvari gledam unatrag zapravo je uvijek nekako bilo jasno. Uvijek sam nešto izrađivala, krala tati alat, skicirala ormare u budućoj kući, i Simse igrala samo do razine dok ne sagradim kuću!
Studentski dani? Kad danas vrtiš film unatrag, je li bilo naporno ili si uživala pretežno? Bila si jedno vrijeme i u Klubu studenata Istre, je li te hvatala „nostalgija“ za Istrom ili si se priključila iz nekih drugih razloga?
Studentski dani su u početku bili teški, fakultet je imao puno kolegija, ujedno zadataka i ispita, zato jer vas na prvoj godini suoče s oba smjera, kako bi se po završetku godine mogli opredijeliti.
Sjećam se da sam se odselila krajem devetog mjeseca, a prvi put otišla doma za Božić. Sve mimo toga je bio užitak, upoznala sam super ekipu na faksu, a do tada sam znala samo desetak ljudi iz svog razreda koji su također upisali faks u Zagrebu.
Mi Labinjanke smo se jako često družile kroz cijeli faks, pa smo tako i kao brucošice došle na otvaranje Kluba Studenata Istre Mate Balota iliti skraćeno KSI, i rekli bi – ostalo je povijest. Mi smo tamo bile kao doma, teleportacija u Istru ravno s Ilice, lijek za nostalgiju. Sve pauze bi tamo provodile, učile, kave bi se pretvarale u bire, upoznale smo starije Istrijan(k)e koji su nam rado dijelili savjete, uključili smo se u rad KSI-a. Na početku diplomske godine (2016/17) tražilo se novo predsjedništvo, i tako se nas sedam Labinjanki odlučilo na sve ili ništa.
Rekla bi da smo digle klub za par razina, uz razne popravke, radile smo bogate tjedne programe, kulturna dešavanja, okupljanja, radionice, organizirale sve i svašta, uz faks, učenje, studentske prakse i poslove. Jedan od mojih zadataka je bio i branding cijelog kluba, i kada s odmakom gledam na sve to, stvarno je bio super odrađen posao. Imali smo popularne stickere, majice, plakate, čak smo i časopis izradile na kraju godine…
Posao. Za nas laike, što točno radiš trenutno? Koji je najljepši dio tvog posla?
Trenutno radim kao ‘dizajner interijera’ u arhitektonskom uredu, ali volim reći da sam ‘dizajner’, jer područje mojeg znanja i iskustva je puno šire od specifičnog dizajna interijera.
Bavim se i grafičkim dizajnom, fotografijom, ilustracijom, te nastojim i dalje širiti područja.
Pred par godina sam pokrenula izradu grafika inspiriranih motivima Labina i nadam se uskoro izbaciti par novih, ima uvijek raznih freelance privatnih i poslovnih projekata interijera i produkt dizajna. Prednost koju vidim u toj širini je upravo lakoća komunikacije između raznih kooperanata, i programa koje koristim na dnevnoj bazi.
Rekla bi da je najljepši dio posla vidjeti zadovoljne ljude u njihovoj promjeni koja im je podigla razinu kvalitete nekog dijela života, stvarati situacije koje nadilaze očekivanja klijenta, i nema ljepše kad ti i nakon godinu dana pošalju poruku zahvale i da im je i dalje lijepo i predivno.
Dosta o poslu, idemo „u visine“. Koje si sve države posjetila (ako si pretežito po hrvatskim planinama, onda možeš i preskočiti ovo), koliko često uspiješ putovati? Koji je najviši vrh koji si „osvojila“? (znamo da nije to sad nešto bitno, ali onako…)
Oduvijek volim putovati, i doslovno sam otkad znam za sebe svaku kunu trošila na putovanja. Posjetila sam više-manje cijelu Europu, a ono što bi izdvojila su dijelovi Amerike gdje sam provela četiri mjeseca na Work&Travel programu, Egipat, Libanon, Gruziju, Armeniju, Island, Grčku.
U studentskim danima sam putovala češće i na neke duže periode, dok sada putujem rekla bi svaki vikend negdje, ali su to uglavnom neke bliže destinacije, a jednom, dvaput godišnje otiđem negdje na duži period. Što se planina tiče posjetila sam zasad uglavnom hrvatske i slovenske planine, a najviši dosad osvojeni vrh je Ararat (5137m) u Turskoj početkom ovog ljeta.
Moj tata je začetnik te cijele ideje, a ja sam se bavila organizacijom. Uspon i silazak su trajali ukupno pet dana, s dva bazna kampa i aklimatizacijskim usponima. Išlo nas je sveukupno 10 planinara, uključujući moje roditelje i jako sam ponosna na njih! Uspon na sam vrh nije bio lak, legli smo na spavanje u 18h, probudili se u ponoć, doručkovali i u jedan ujutro (01:00) krenuli iz drugog baznog kampa (4200 m), vjetar nije prestajao puhati cijelu noć (a nema ni jednog grma ni stijene da se bar malo zaklonite), i tek negdje oko 7:30h ujutro smo stigli na sam vrh!
Umorni, iscrpljeni, nenaspavani, i tek tada je krenuo najgori dio, spuštanje derezama po poluotopljenom snijegu, ledu, kamenjima, skroz do prvog kampa. Taj dan smo sveukupno hodali cca 16 sati. Nakon uspješno osvojenog vrha počastili smo se s par dana odmora u Istanbulu.
Osvajanje vrha Ararat (1537m), Turska – zajednička fotka iz drugog baznog kampa
Kad postavimo pitanje „najdraže putovanje/planinarenje“, što ti prvo padne na pamet?
Libanon i Amerika – rekla bi da se najdraže putovanje uvijek više veže za tebe kao osobu nego za državu samu po sebi. To su uvijek neka putovanja koja te ‘promijene’ daju ti neke nove vidike, doneseš neke odluke za sebe i cijeli svoj život.
Ima li neki put koji bi rado zaboravila ili koji je ostavio nekakve negativne utiske?
Mislim da nema nekih negativnih putovanja, više su to situacije koje se dese poput propuštenog leta, izgubljene prtljage, pokradenih dokumenata i novaca, ozljeda… Nemaš izbora, riješiš situaciju kako najbolje možeš i trudiš se uživati u ostatku putovanja ili se barem svemu smijati. Uvijek se to ‘negativno’ na kraju nekako pretvori u ‘poučno’.
Što bi voljela posjetiti, a još nisi? I ako smijemo pitati, zbog čega baš to?
Voljela bi posjetiti Aziju, Vijetnam i Japan pogotovo, i južnu Ameriku. Sve su to zemlje koje traže puno dulji godišnji, pa valjda zato odugovlačim haha. Zašto baš te? Volim putovati u neistražene zemlje i kulture, s ostalim sam više manje već imala doticaj tako da mislim da bi mi to bilo potpuno novo. Veseli me šarenilo južne Amerike (kako u gradu tako i u planinama), i smirenost, kultura i itekako kuhinja Japana i Vijetnama.
Od planinarenja trenutno su mi želja Gruzija i Bugarska i nadam se to isplanirati u naredne dvije godine!
Za kraj, Labin. Koliko često si „doma“, je li se grad puno promijenio otkako ne živiš stalno u njemu? Planiraš li možda nekad u budućnosti povratak ili o tome trenutno ne razmišljaš?
Često sam doma u Labinu, pogotovo ove godine, i po tri puta mjesečno za vikende. To je djelomično zbog renovacije apartmana koja je trenutno u điru, ali i naravno volim Labin. S obzirom da duge vikende i godišnji uglavnom trošim na putovanja i planinarenje, ne uspijevam u Labinu provesti neki duži period da vidim ostale promjene, ali divim se poduzetnim mladima koji započinju nešto svoje i novo na Labinštini.
Mislim da je Labin super sredina za odrastanje, vidim da ima sve više sadržaja, kako za djecu i mlade, ali i za nas malo starije. Grad se dosta izgradio, proljepšao, uredio, i mislim da dosta dobro prati ostale veće gradove po pitanju dešavanja, evenata i zabavnog programa, jer po ljeti je lako, ali zimski sadržaj je teži posao.
Trenutno ne razmišljam o povratku jer sam tek nedavno malo više posložila stvari u Zagrebu, ali nikad se ne zna kako će se stvari presložiti. Mogu samo reći da se ne bih bunila! 🙂
