Marin Stepčić je jedan od najnovijih labinskih poduzetnika. Mladić koji je napunio tek 21 godinu svoju ljubav prema fotografiji i produkciji foto i video materijala, odlučio je otvoriti obrt Frame 14 i krenuti na nesvakidašnju poslovnu pustolovinu.
Tim povodom i mi smo ga „ukrali“ na sat vremena, a on nam je odgovorio na sva naša pitanja.
Kad krećeš u svijet fotografije? Sjećaš li se početaka, kada se rodila ljubav prema fotografiji?
Pa zapravo poprilično rano, još u osnovnoj školi, volio sam ‘fotkati’ mobitelom, nekad s 14 godina dogodila se prava ljubav prema fotografiji i želja za profesionalnim fotoaparatom, koju je potaknuo Youtuber Peter Mckinnon.
Njegov me način prenašanja znanja i samog pričanja o pasiji koju oboje imamo, odmah “navukao”.
Nakon koje 2-3 godine kupio sam prvi profesionalni aparat, te od tada gradim svoje znanje, iskustvo i opremu.
Kada si otvorio obrt, kolika su bila inicijalna ulaganja – što si sve kupio i što sve možeš odraditi za klijente?
Oprema se zapravo akumulirala i poboljšavala kroz godine, a sada mogu reći da sam već na ozbiljnijoj razini, dva bez zrcalna Sony ‘fotića’, objektivi, svijetla, stabilizator, raznorazne sitnice (filteri, bljeskalica, kartice…), pa i mikrofoni.. mogao bih nabrajati do sutra.
O samom iznosu radije ne bih govorio, hahah. Kažu da oprema nije bitna, slažem se, ali se i ne slažem, neke stvari jednostavno nisu moguće ako nemaš dobru opremu, limitacije su vidljive.
Sada sam još uvijek u dosta širokom spektru, od snimanja vjenčanja pa do fotografiranja utakmica, ima svega. Ono što ja nudim su profesionalni promo videozapisi, videozapisi za društvene mreže, videa s vjenčanja, evenata, intervjua i sl.
Isto tako je i za fotografiranje, no, većinom surađujem s pravnim osobama, firme, mala poduzeća, TZ, Općine/gradovi…
Uspijevaš li sve sam, ili surađuješ s pokojim kolegama – koliko ti traje radni dan?
Većinu odrađujem sam, ali kolega s kojim najviše surađujem je Noel Miletić, jako vrijedan dečko koji također radi za sebe.
Pronašli smo se u istoj grani te si pomažemo kako bismo kvalitetnije rasli. Osim njega, tu je uvijek Antonio Zulijani koji mi je znatno pomogao u nedoumicama u vezi opreme, poslovnih prilika i svega vezano za svijet fotografije i videa.
To je blagoslov i prokletstvo, sam si raspoređujem vrijeme, tako da radni dan ponekad zna biti 5 sati (čitajte neradni), a ponekad (najčešće) se to zna produžiti i rano u noć, preko 12 sati.
Jesi li se nećkao pri ulasku u poduzetničke vode? Ima li straha u startu? Kako si zadovoljan dosad?
Pa zapravo i nisam, ušao sam u to na siguran način, imao sam siguran posao uz koji sam ušao u poduzetničke vode te se kroz poprilično brzi period našao u tome i shvatio kako ne mogu na obje strane.
Nije mi baš bilo svejedno kada sam morao birati ako ću ostaviti svoj “siguran” posao, ali vjerovao sam da će se odluka isplatiti.
Za sada sam poprilično zadovoljan, sve ide točno kako sam očekivao, a najbolje tek slijedi, nadam se.
Kako bi opisao Labin i Labinštinu, pogotovo iz tvojih mladenačkih perspektiva, što je super, a što mu nedostaje?
Svi već znamo tu priču, smatram da nedostaje sadržaja za zabavu, poprilično smo mala sredina kojoj nije lako pružiti puno sadržaja, usprkos tome imamo pojedinaca koji se trude i oživljavaju grad, ali isto tako vjerujem kako ćemo se kroz neki period razviti i poboljšati po tom pitanju, čak sam za isto i ja imao neke planove, ali to je trenutno još daleko.
More, priroda, kulturna baština i najbitnije pojedini ljudi, ono su čime se Labin može ponositi.
Što najviše voliš raditi, što najviše obožavaš kada je u pitanju fotografija?
Profesionalno najviše volim raditi s kompanijama, izradu promo videa za poduzeća, a privatno volim fotografirati automobile i proizvode.
U zadnje vrijeme pokušavam se fokusirati na video, iako više volim fotografiju, zbog njezine jednostavnosti (u usporedbi sa videom).
Najdraži dio mi je uređivanje fotografija i/ili iskustva prilikom vršenja usluge, upoznavanje raznih ljudi i slično.
