Predsjednik RK Rudar Adria Oil Patrik Franković najavio je odlazak iz te uloge. Kaže, ostaje blizu, ali umorio se biti predvodnik, a kako i neće, na čelu kluba je gotovo desetljeće i pol. Tim povodom odradili smo veliki intervju, na čemu mu i zahvaljujemo.
Idemo kronološki redom, ali unatrag. Dobro, što se dogodilo ove sezone? Kvalitetom momčad nije „trebala“ ispasti, a opet, ljestvica je rekla svoje nakon 22 kola. Što je možda presudilo Kovarima ove sezone?
Slažem se s tobom da smo kvalitetom, barem onom na papiru, trebali ostati, no za rezultat je ipak potrebno nešto više. Spomenuo sam i ranije da jednostavno nismo bili ekipa, nije bilo međusobnog povjerenja i uvažavanja, odnosno nije se stvorila potrebna kemija među igračima da se napravi rezultat.
Bilo je tu i raznih pehova, ozljeda, izostanaka, no bez obzira na to, jednostavno nismo disali kao jedan, a u kolektivnom sportu kao što je rukomet to je neoprostivo bez obzira na kvalitetu pojedinaca. To je po mojem mišljenju glavni razlog lošeg rezultata na kraju sezone.
Je li trebalo ranije smijeniti trenera koji je započeo sezonu? Iz ove perspektive lako je govoriti, ali jeste li možda prekasno reagirali?
Uobičajeni je sportski obrazac da se mijenja trenera u slučaju lošijeg rezultata. Što se našeg slučaja tiče bio je taj jedan trenutak pri kraju prvog dijela sezone kada smo o tome otvoreno porazgovarali s trenerom, ali na kraju smo ipak zaključili da se dobro radi i da smo sigurni da će se taj rad na kraju isplatiti.
Međutim, završilo je kako je završilo. Iskreno, nisam siguran da smo i napravili promjenu ranije bi li se što značajnije promijenilo, ali nećemo više o tome što bi bilo kad bi bilo.
Dio mlađih igrača „otpao“ je tijekom sezone, onih koji su imali potencijal igrati ovu ligu. Zbog čega je sve teže zadržati mlade u seniorskom pogonu?
Da, to je možda čak i najveći poraz ove sezone ili ovih zadnjih sezona.
Izgubili smo cijelu jednu generaciju mladića, od kojih su neki mogli čak napraviti i značajne karijere u rukometu. Svakako dio problema leži i u prije spomenutoj „kemiji“ i atmosferi u ekipi i odnosima, ali sigurno važnu ulogu ima i današnje shvaćanje sporta.
Svjesni smo da su mladi ljudi sve manje spremni na dugotrajan rad i velika odricanja koja su nužna u rukometu na razini na kojoj mi pokušavamo raditi, ali moramo naći način kako ih motivirati, stvoriti bolje, ugodnije i poticajno okruženje u kojem će oni biti spremni, na uštrb rukometa, odreći se mnogih stvari koje njihove vršnjaci uživaju.
Privatno, jeste li umorni? Je li vam počelo biti teško svakodnevno razmišljati o obavezama unutar kluba? Je li to glavni razlog odlaska s mjesta predsjednika? Ima li još nekih razloga?
Umoran sam prijatelju, umoran (smijeh). Nema dvojbe da se čovjek umori nakon 15-tak godina svakodnevnog „rukometanja“, no ipak kad nešto volite to vam, većinu vremena, ne pada toliko teško.
Već sam lani najavio svojim suradnicima da ću se istekom mandata povući, želja je bila da to bude s uspjehom, ali ispalo je malo drugačije. Razloga ima više, započnimo s ovim očitim da je došlo do zamora materijala i da je klubu potrebno malo nove energije.
Teška srca priznajem da mi je sve teže usklađivati brojne poslovne i privatne obaveze i uz to biti klubu konstantno na raspolaganju. RK Rudar je velik klub, očekivanja javnosti su uvijek velika, ali pri tom i mi sebi postavljamo visoke ciljeve, ponekad usudio bih se reći, čak i previsoke koji zahtijevaju velike resurse, i pri tom se trošite jako puno.
Previše sam puta u ovih zadnjih godina stavio klub ispred obitelji, prijatelja i posla i sad je vrijeme da pokušam presložiti prioritete. Namjerno sam rekao pokušam, jer još uvijek nisam siguran kako će to izgledati(smijeh).
Moram tu spomenuti i očinsku ulogu koja me prati u rukometu, jer iz prve ruke znam koliko je teško biti na čelu kluba i roditelj jednog od igrača tog istog kluba, i iako sam jednog sina ispratio iz Labina, drugi kuca na vrata seniora i želim na miru, isključivo u ulozi oca, pratiti njihov rukometni put.
Pustimo ovu sezonu, bilo je i prekrasnih uspomena. Na koje ste stvari ponosni kad se osvrnete na proteklo desetljeće, odnosno period vođenja kluba?
Lijepih uspomena ima bezbroj, u svakoj sezoni postoje trenuci za pamćenje, i nisu svi uvijek vezani za uspjeh ili rezultat. Ipak, uvijek se rado sjetim ulaska i igranja u Premijer ligi, to su trenuci koje ću pamtiti cijeli život, posebno ću pamtiti utakmicu u Splitu i zadnju utakmicu doma protiv Dubrovnika.
Eto, baš me nedavna fešta povodom ulaska cura u Prvu ligu posjetio na te naše slavne trenutke i to je uvijek dodatni motiv da pokušamo to ponoviti.
Govoreći o stvarima na koje sam ponosan, fokusirat ću se samo na organizacijske dijelove, jer sportskih uspjeha možemo izdvojiti u svakoj sezoni. Tako moram izdvojiti da smo jedan od najaktivnijih kolektiva u našem okruženju, i ponosan sam što smo svih ovih godina održali sve manifestacije koje je klub organizirao u prošlosti, dapače, inicirali i organizirali i neke nove.
Sve su to događaji od velike važnosti za klub, ali za naš grad i okolicu. Od Volim rukomet-igram rukomet, Turnira Labinske republike, Uskršnjeg turnira, pa Rukometnog dana, naročito onih prvih izdanja kada smo okupili regionalnu rukometnu kremu i s navijačima feštali do zore, pa do ljetnog kampa Kovarići i nedavnog Labin Handball Cup-a.
Vrlo se rado sjetim akcije Budi kovar, koja je postala naš slogan i zaštitni znak, naročito istoimenog filma koji mi je bio često glavni motivator. Napravljen je iskorak i u digitalnom svijetu s vrlo aktivnim web stranicama i vlastitom tv platformom.
Ponosan sam i na Labinsku školu rukometa koju još uvijek zajednički gradimo sa ŽRK-om. Ne zaboravimo pri tom da smo promijenili jednu cijelu generaciju trenera i sada su u klubu sve mladi i perspektivni treneri i to svakako treba istaknuti.
No, ipak najvažnije od svega jest da je klub dobro organiziran i posložen i ako i dođe do većih promjena u strukturi kluba, djelovanje i rad kluba neće biti ugrožen. Sve ovo nabrojano zasluga je ljudi koji su prošli kroz klub i onih koji još djeluju u klubu i pri tom im se ovako javno zahvaljujem.
Što bi napravili drugačije? Recimo, tri stvari koje biste voljeli da ste donijeli drugačije odluke?
Joj, baš sam prije spomenuo da ne volim ova „što bi bilo kad bi bilo“ pitanja (smijeh). Zapravo ne bih ništa mijenjao. Bilo je i pogrešnih odluka i dobrih odluka u pogrešno vrijeme, ali da ih nije bilo ne bismo kasnije znali u čemu se griješilo.
Tako da su i te pogreške iskustvo i dio kasnijih boljih procjena. Ili kako se narodski kaže, „niš ni za niš“. Ali ajde, kad već pričamo, da mogu vratiti vrijeme, u onoj famoznoj utakmici protiv Moslavine, CD sa snimkom utakmice ne bi bio predao delegatu i vjerujem da bi kazne onda bile kudikamo manje.
Mislili smo da nas video snimka štiti, a bome su nas ošinuli njome kasnije. Isto tako, volio bih da sam bio malo čvršćeg stava u nekim trenucima.
Možda zaziremo u neke segmente sporta koje ne treba popularizirati dodatno, ali oni su nedvojbeno tu, pravili se mi da ih nema ili ne. Je li istina da ste u premijerligaškoj sezoni imali nemoralnu ponudu prije ključne utakmice s Goricom (ili Spačvom, nisam siguran), koju da ste prihvatili, ušli bi u Ligu za prvaka. Vi ste odbili i nakon toga je krenula lavina problema, vjerojatno nevezano uz taj poraz. Ima li u tome istine i biste li danas postupili drugačije?
Čuo sam za mnoge stvari iz tog vremena, ali najiskrenije, prvi put čujem za ovo. No, moja su sportska uvjerenja vrlo čista, poštena pa čak možda i naivna, pa bi u konačnici odgovor bio isti.
Okrenimo se sadašnjosti i budućnosti. Kakva je situacija trenutno u klubu? Inko Banović je osoba koju su svi priželjkivali vidjeti na mjestu trenera seniora, ali ima li s čime raditi naredne sezone? Tko dolazi?
Moram napomenuti da razgovori i preslagivanja još uvijek traju tako da nemamo kompletnu sliku seniorske momčadi, ali određeni temelji su postavljeni. Slijedeće sezone ćemo temeljiti na domaćem kadru, i tu prije svega mislim na jednu izvanrednu generaciju igrača generacije U17 i U15.
Oni su još ipak premladi za ozbiljniji seniorski rukomet i tu se nadamo ostanku većine iskusnijih igrača koji bi pomogli mladima u njihovom rukometnom odrastanju. Inko je definitivno pokazao svoj potencijal baš u radu s tim mladim dečkima i svakako je u planu da u tome i nastavi i da svoj trenerski put obogati iskustvom i u seniorskom dijelu.
Dolaske trenutno ne planiramo, kao što rekoh temelj je domaći kadar, tj igrači koji već igraju u Labinu, jedino je opcija da se pojačamo na mjestima koja će biti deficitarna, ali to ćemo više znati nakon što završe svi krugovi razgovora i analize.
Inače, u klubu se radi uobičajeno za ovo doba godine, pripremamo ljetni kamp Kovarići, slažu se planovi za slijedeću sezonu, ekipe U11 i U15 naporno treniraju za državnu završnicu. Moramo naglasiti da ne pamtim kada smo zadnji put imali dvije ekipe na završnici i stoga je i to dokaz da je pred nama svjetla budućnost.
Imate li u glavi osobu koju želite da vas naslijedi? Što će zateknuti financijski, je li situacija mirna?
Tko god da dođe najvažnije je da ima želju raditi i da voli sport i rad s mladima. Nije uopće važan ‘background’, ni titula, nit pozicija, dok je volje bit će i načina.
Situacija koju će zateći nije idealna, ali je stabilna. Uglavnom, u novu sezonu bi trebali krenuti čisti, baš kao stvoreno za jedan mali novi početak.
