Edward Paul Quist / embryoroom… „stvara mračno-vizionarske filmove i glazbu, koji se bave tematikom bliske budućnosti. Središnji rad, srce njegove izložbe, film je naziva “Zli duh”, koji je popraćen i skulpturalnim elementima kroz koje umjetnik i njegov dugogodišnji suradnik, arhitektonski dizajner Paul Stein, razotkrivaju svoju “pobjedonosnu utvaru”, kao poliedarsku skulpturu osvijetljenu krvavo crvenom iluminacijom, čiju onostranu dimenziju naglašavaju samim naslovom izložbe. Kriptičan film, metaforičkog značenja, opisuje svijet u kojemu su priroda i tehnologija postale podložne neznanoj i natprirodnoj inteligenciji, metastazirajućoj i sveprožimajućoj tehno-naturalnoj amoralnosti i represivnom novom poretku koji nastoji kontrolirati potencijalni kaos istinske prirode. Vladar nad spomenutim procesima je Zli duh, koji nalik Velikom Bratu tiranski upravlja tim mračnim svijetom kao zloćudna zamjena za boga. Na promatraču je odluka da li će prikazu Zlog duha iščitati kao nadnaravnu pojavu, koja je utjelovila drevno ljudsko praznovjerje i proročanstvo o kreaciji te, kao takva, zadobila materijalni oblik ili kao artificijelnu manifestaciju Tehnokracije, koja se vlastitom evolucijom izmakla kontroli čovjeka, kao svoga kreatora. 

…….

… i ovaj se film bavi upravo time: potencijalnim i stalno prijetećim agnosticizmom mašine spram vlastita kreatora-čovjeka, kojega porobljuje i njime, kao i njegovim prirodnim okružjem, manipulira za vlastite potrebe, namećući mu tiraniju obavijenu njegovim vlastitim mitovima o kreaciji, kroz otjelovljenje apsolutističkog i omnipotentnog vladara, koji posredstvom tehnološke prokreacije postaje mračna, distopijska stvarnost čovječanstva.“ (izvadci iz teksta Damira Stojnića „Zli duh ili o drugosti tehnocena“ za katalog izložbe)

Edward Paul Quist, rođen 1976. u Brooklynu, New York, redatelj, scenarist, producent, skladatelj, dizajner zvuka, fotograf i dokumentarist, živi i radi u New Yorku pod imenom embryoroom.

U svome radu bavi se istraživanjem elektroničkih i biomorfnih slika, eksperimentalnom naracijom i zvukom. Susrećući se na sjecištu podsvijesti i takozvane stvarnosti, Quistov rad je neklasificiran i lišen žanrovskih konvencija. Njegova neortodoksna upotreba intenzivnih hipnotičkih vizuala kroz manipulaciju animiranom grafikom kontinuirano je i evoluirajuće djelo.

Izlagao je i nastupao širom svijeta: Ikon Gallery (Birmingham), Kunsthalle Wien (Beč), Sónar Festival (Barcelona), Avanto Festival (Helsinki), Buenos Aires International Independent Film Festival, Dissonanze festival (Rim), Tampere Film Festival, MoMA PS1 (New York), The Milan Film Festival, Kiasma Museum of Contemporary Art (Helsinki), Green Box Gallery (Torino), Muzej suvremene umjetnosti (Barcelona), La Casa Encendida (Madrid), Muzej znanosti i tehnologije Leonardo da Vinci (Milano), Cine Cosmos (Buenos Aires), Museo del Fumetto di Milano, Parco Sempione / Castello Sforzesco (Milano), Envoy Enterprises (New York), Public Records (New York). Više na embryoroom.com 

Izložba u Galeriji “Lamparna”, koju sufinancira Ministarstvo kulture i medija, može se pogledati do 26.06.2025., samo radnim danom (pon – pet), od 11-15 sati.

Pojam „pneumatik“ ili „pneumatici“ usko je vezan uz gnosticizam kao religijsko-filozofski nauk koje se temelji na dualizmu, emanacionizmu, određenim židovsko-kršćanskim religijskim sastavnicama te maniheizmu, zoroastrizmu i sufizmu. Takav je nauk zastupao radikalni dualizam kao nepomirljivu opreku između duha i materije.

Oštro se dijeli između pojmova Velikog Logosa kao istinskog Boga i zlog Demijurga koji je stvorio materijalni svijet. Prema gnostičkom nauku spasenje se postiže vrstom prosvjetljenja prema kojoj se čovjek iz tijela i materijalnog kozmosa vraća u „Pleromu“ – božansku puninu duhovnog, natkozmičkog zavičaja.

Budući da je po gnosticizmu zlo kozmičke, a ne osobne naravi, odbacuju se etičke norme, a slijedi se bilo asketizam kojim se utire put spasenju i gnozi, ili libertanizam, jer je duh po sebi čist, pa ga nikakvo zemaljsko blato ne može uprljati osobnim postupcima, što je analogno hinduističkim spiritualnim praksama Yoge i Tantre.

Sljedbenici gnoze dijele se u tri stupnja: 1. Hilici – oni čije duhovno traganje još uvijek operira s materijalnom ravni, 2. Psihici – oni koji duhovno uzdignuće postižu kroz devociju i duševno-emocionalni unutarnji princip, te 3. Pneumatici – oni koji izravno rade s duhovnom ravni, transcendirajući materijalnu i emocionalnu sputanost vlastitih individua.

U kontekstu umjetničkih praksi svjedočili smo sve većoj dematerijalizaciji umjetničkog artefakta, od readymade-a ili “nađenog objekta”, pa do performativnih praksi koje je moguće dokumentirati jedino fotografijom ili videom.

Performans je vlastitu pojavnost konceptualno ekstenzirao do proglašavanja najbanalnijih svakodnevnih činova umjetnošću, samo ukoliko postoji svjesnost izvođača o tome dok ga obavlja. Ovaj novi ciklus izložbi predstaviti će radove suvremenih umjetnika koji inzistiraju na nematerijalnosti vlastitih radova u vidu nevidljivih činova, gesti, koncepata i asketskog ili minimalističkog pristupa stvaranju umjetničkog djela. 

Prva od pet planiranih izložbi iz ciklusa PNEUMATICI u ovoj godini biti će izložba “Veraottomente” Davida Belasa, čije će se otvaranje u Galeriji „Lamparna“ održati u petak, 17.05.2024., s početkom u 20 sati.

“David Belas poznatiji je javnosti kao umjetnik performansa i kazališni glumac, međutim ono što prethodi bilo kojoj njegovoj umjetničkoj praksi, ali i drugim poslovnim aktivnostima jest crtanje. Na Belasovu zadnjem kazališnom projektu, predstavi „Crtež Davida Belasa“ iz 2020. godine, adaptiranu  prema romanu „Slika Doriana Graya“, osnovu čine brojni crteži koje nadograđuje drugim elementima izvedbe.

David Belas crta od djetinjstva. Kao dijete crtao je satima, crta automatski, ne griješi, kad završi okrene papir i ne zna što je nacrtao. Crta svakodnevno i svugdje, da bi mislio, da bi bio bliže sebi, da bi stvorio svoje sigurno mjesto, da bi beskonačno učio. Crteža ima preko dvije tisuće. Crta spontano, crta zadajući si zadatak kao za dječju igru – treba spojiti nekoliko ploha, nanovo ponoviti jedan te isti motiv kako bi se linije i plohe susrele, kako bi razvile neku od mogućih priča. Crta iako ga prsti i cijelo tijelo boli, ali teško prestaje. Crta najčešće mehanički, ispod praga svijesti, zato i može raditi beskonačan crtež.

 Poznato je da pri analizi automatskih radnji dolazi do usporavanja i opadanja kompetencije, čak i do nestanka reakcije. Ono što se odvija ispod površine bezbrojni su procesi koji nastaju kako bi tijelo održalo ravnotežu pod utjecajem okoliša. Mreža milijuna mikroprocesa i mikropodražaja koji svake sekunde putuju našim tijelom u konačnici stvaraju osjećaj sebstva i bivanja u svijetu. A David Belas osjećaj sebstva i bivanja u svijetu prvenstveno uspostavlja i održava crtanjem.“ (Tajana Brenko Reznić, 2023.)

David Belas (1975.) multimedijalan je umjetnik i redatelj iz Poreča koji u svojoj umjetničkoj praksi teži k integraciji vizualne i izvedbene umjetnosti.  Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Rijeci s temom “Pokazatelji poslovanja kazališta kao javne institucije”, te 2023. godine upisuje poslijediplomski specijalistički studij “Društvo znanja i ljudski resursi” na ekonomskom fakultetu Mijo Mirković u Puli. Kazališnu/izvedbenu edukaciju stekao je  na brojnim međunarodnim seminarima i radionicama, od kojih je najznačajnija Moving Academy For Performing Arts u Amsterdamu, 2010. godine.

Djelovao je kroz razne projekte i organizacije, kao npr. u Rijeci Otvorena scena Belveder, Udruga za izvedbene umjetnosti Prostor Plus, MMC Palach,.. u Puli u Istarskom narodnom kazalištu te kazalištu Dr. Inat, s kojim je gostovao diljem regije i u inozemstvu.  2001. osnovao je Udrugu I, čiji je cilj bio djelovati u području edukacije, produkcije i promocije svih oblika suvremene umjetnosti.

Udruga, u sklopu koje je Belas bio autor brojnih produkcija, djelovala je do 2011. uglavnom u Istri. Bio je suvlasnik MMC „Atelier I“ u Poreču (2003. –2005.), jedan je od osnivača umjetničkog festivala “Sedam dana stvaranja” u Pazinu (2004.-2018.), utemeljenom na principima gestalt psihoterapije te spoju s umjetničkim praksama.

Nakon intenzivne faze volonterskog i aktivističkog kulturnog djelovanja u području nezavisne kulture, te razdoblja provedenog u Zagrebu, Belas se 2016. vraća u Poreč gdje se zapošljava kao voditelj glazbeno-scenskog odjela Pučkog otvorenog učilišta Poreč, a 2019. osniva i dramski studio “Čin, čin”.

Kao umjetnik se prvi put predstavio 1998. godine s instalacijom “Bili lancuni”, a do danas, u 25 godina umjetničke prakse realizirao je kao autor/izvođač 80 performansa, u različitim je funkcijama (glumac, redatelj, oblikovanje i vođenje svijetla i dr.) sudjelovao u više od 40 kazališnih projekata, od kojih 9 autorskih, te je izlagao na 9 samostalnih i više od 20 grupnih izložbi. „Crtat ću dok sam živ. Učit ću dok sam živ.“(D.B.)

Izložba u Galeriji “Lamparna”, koju sufinancira Ministarstvo kulture i medija RH, može se pogledati do 14.06.2024., samo radnim danom (pon – pet), od 11-15 sati.