Iako je proces legalizacije započet 2012. godine pomogao velikom broju građana te je kroz njega prošlo više od 900.000 zahtjeva, činjenica da se sada omogućuje trajna legalizacija objekata izgrađenih do 2011. godine šalje upitnu političku poruku.

Nakon 15 godina legitimno se postavlja pitanje: zašto se ponovno otvaraju rokovi kada je više od 90 posto bespravnih gradnji već prošlo postupak legalizacije?

„Takav pristup može stvoriti lažnu nadu i potaknuti nove oblike bespravne gradnje. Ovo nije samo pravno pitanje, već duboko pitanje pravednosti prema svim građanima koji su gradili zakonito, prolazili složene procedure, čekali dozvole i snosili znatno veće troškove. Također, legalizacija ne završava izdavanjem rješenja – ona podrazumijeva izgradnju cesta, vodovoda, javne rasvjete i cjelokupne komunalne infrastrukture, a taj teret u najvećoj mjeri pada na lokalnu samoupravu, bez odgovarajućih financijskih mehanizama“, istaknuo je Milos.

U IDS-u smatraju da rješenje nije u novim rokovima, nego u dosljednoj provedbi postojećih propisa.

„Potrebni su jači inspekcijski nadzor, brže uklanjanje objekata koji ne mogu biti legalizirani, strože kazne, model sufinanciranja infrastrukture te jasna i konačna granica legalizacije – bez novih iznimki. Povijest se ne smije ponoviti. Ovaj zakon ne smije biti još jedno privremeno rješenje, već početak ozbiljne i dosljedne politike koja će trajno stati na kraj bespravnoj gradnji“, zaključio je Milos.

Raspravu je nastavio zastupnik Dalibor Paus, postavivši ključno pitanje: rješava li se ovim zakonom javni problem ili konkretni pojedinačni slučajevi?

„Podsjećam da je zakon donesen 2012. godine, u trenutku kada je država već desetljećima bila nemoćna u borbi protiv bespravne gradnje. Tada je donesena odluka da se prizna sve bespravno izgrađeno do 21. lipnja 2011. godine i postavljen je jasan rok. Svi koji su u tom roku podnijeli potpun zahtjev i ispunili svoje obveze mogli su legalizirati objekte. Građanima koji su gradili zakonito obećano je da će država nakon toga odlučno stati na kraj bespravnoj gradnji. Nažalost, dogodilo se suprotno“, poručio je Paus.

Država to obećanje nije ispunila. Ono što je tada predstavljeno kao nužno i manje zlo, danas se ponovno otvara kao pravilo.

Paus je istaknuo kako je ostao tek manji broj onih koji nisu iskoristili priliku za legalizaciju, zbog čega se s pravom postavlja pitanje: što se ovim izmjenama zapravo želi postići?

„Donosimo zakon bez jasno određenog roka i otvaramo mogućnost ponovnog odlučivanja o već pravomoćno odbijenim zahtjevima. To nije javni interes, nego otvaranje prostora za rješavanje unaprijed poznatih pojedinačnih slučajeva“, zaključio je Paus.

„Regionalni razvoj nije birokratska kategorija ni statistička konstrukcija, nego konkretan pokazatelj kvalitete života građana, a to znači imaju li ljudi posao, dostupne javne usluge i perspektivu da ostanu živjeti u svojim sredinama, što ovaj zakon ne osigurava“, poručila je Radolović.

Istaknula je kako službeni podaci pokazuju da Hrvatska već danas funkcionira kao država dviju brzina, pri čemu je Grad Zagreb iznad prosjeka Europske unije, dok su ostale regije znatno ispod tog prosjeka, a u pojedinim dijelovima zemlje gotovo svaki treći građanin živi u riziku od siromaštva.

„Ako cijela država zaostaje za Europskom unijom, a mi se i dalje ravnamo prema unutarnjem prosjeku od 100, tada ne rješavamo problem nego ga uljepšavamo i skrivamo od građana“, upozorila je.

Posebno problematičnim ocijenila je zadržavanje indeksa razvijenosti kao ključnog kriterija za raspodjelu sredstava i razvojnih prilika, ističući moguće ozbiljne posljedice za lokalne zajednice.

„Indeks razvijenosti mora biti alat za jaču potporu slabijima, a ne mehanizam uskraćivanja prilika, jer danas imamo situaciju u kojoj minimalna promjena može značiti gubitak statusa, sredstava i razvojnih mogućnosti, što predstavlja svojevrsni ‘pad s litice’ za brojne gradove i općine. Indeks razvijenosti ne uzima u obzir stvarne troškove pružanja javnih usluga, poput raspršenih naselja, brdsko-planinskih područja, otoka ili mreže škola i zdravstvenih ustanova“, istaknula je.

Radolović je upozorila i na dodatne slabosti sustava, uključujući pogreške u izračunu kompozitnog indeksa razvijenosti koje su, prema njezinim riječima, već dovele do promjena u rangiranju jedinica lokalne samouprave.

„Analizom je utvrđena pogreška u izračunu kompozitnog indeksa razvijenosti – prema novim izračunima jedna dodatna županija bila bi u potpomognutim područjima, kao i sedamdeset dodatnih jedinica lokalne samouprave, što je greška koju resorno ministarstvo ne želi priznati i ispraviti“, navela je.

Dodala je kako zakon promašuje ključne strukturne izazove Hrvatske, ponajprije depopulaciju i izostanak stvarne gospodarske politike.

„Hrvatska je u posljednjih deset godina izgubila stotine tisuća stanovnika, a ovaj zakon ne nudi ozbiljan odgovor na taj problem, dok istovremeno nakon više od desetljeća članstva u Europskoj uniji nemamo niti jedan učinkovit mehanizam koji bi potaknuo razvoj gospodarstva i povećao konkurentnost naših regija“, rekla je Radolović, dodajući kako se gospodarski rast i dalje temelji na projektima koji ne stvaraju dugoročnu vrijednost.

Osvrnula se i na stanje financija jedinica lokalne samouprave, istaknuvši kako su, umjesto planiranog suficita, gradovi i općine završili u značajnom minusu.

„Umjesto planiranog viška od pola milijarde eura, lokalne jedinice završile su u minusu većem od 300 milijuna, što jasno govori da nešto ozbiljno ne funkcionira u načinu na koji se upravlja javnim financijama i razvojem“, upozorila je.

Zaključno je poručila kako SDP podržava modernizaciju regionalne politike, ali uz nužne izmjene koje će osigurati pravedniji sustav.

„Indeks razvijenosti mora služiti kao alat potpore, a ne isključivanja, potrebno je uvesti zaštitne mehanizme za lokalne zajednice, osigurati potpunu transparentnost podataka i depolitizirati razvojne odluke, jer bez toga ovaj zakon neće smanjiti razlike nego će ih dodatno produbiti“, zaključila je Radolović.

Navodi kako je dovoljno prisjetiti se prizora kod vulkanizera – brda starih automobilskih guma koja mjesecima čekaju odvoz, a sustav preuzimanja guma nije uspostavljen i godišnje u Hrvatskoj nastane između 25.000 i 30.000 tona otpadnih guma, stoga postavlja pitanje koliko je zbog gotovo jednogodišnjeg zastoja, tog otpada završilo u prirodi – u šumama, uz ceste i na zelenim površinama.

Podsjeća da je slična situacija i s električnim i elektroničkim otpadom – hladnjacima, televizorima, računalima, jer ni taj sustav ne funkcionira kako bi trebao.

Poručio je da se treći problem odnosi na reciklabilni komunalni otpad – ambalažu iz plavih i žutih spremnika, i iako je još 2021. godine uspostavljen model prema kojem Fond financira njegovo prikupljanje i obradu, taj model u praksi nije operativan te komunalna društva gomilaju otpad u reciklažnim dvorištima te dodatno plaćaju njegov odvoz kako bi oslobodila prostor za nove količine, a rezultat je isti i građani ponovno snose trošak koji su već podmirili.

„Sustav koji ovisi o nekolicini obrađivača i nema osigurane rezervne kapacitete nije stabilan sustav, a rješenja koja dolaze nakon godinu dana zastoja nisu uspjeh – to je sanacija štete“, napomenuo je Paus i dodao kako su štetu pretrpjeli građani, poduzetnici i okoliš.

Stoga je zatražio detaljnu analizu rada Fonda i jasno utvrđivanje odgovornosti, potpunu sljedivost količina otpada koje su morale biti preuzete, reformu modela upravljanja posebnim kategorijama otpada, kao i osiguranje kontinuiteta preuzimanja i razvoj rezervnih kapaciteta.

Zaključuje da zaštita okoliša i sustav gospodarenja otpadom ne smiju ovisiti o administrativnim zastojima ni tržišnim poremećajima jer ćemo, u suprotnom, cijenu ponovno platiti svi.

U ozračju obilježavanja 36. obljetnice osnutka IDS-a, Sabor je okupio članove i fiducijare iz svih dijelova Istre, Rijeke i Kvarnera te još jednom potvrdio političku stabilnost i organizacijsku snagu najdugovječnije regionalne stranke u Hrvatskoj.

Uz osvrt na dosadašnji rad i postignuća, naglasak je stavljen na buduće razdoblje – jačanje organizacije, snažniji rad na terenu i daljnju borbu za decentralizaciju i ravnomjeran razvoj.

Saboru je prisustvovalo 193 fiducijara koji su sudjelovali u dopunskim izborima sukladno novom Statutu stranke. Time je unutarstranački izborni proces zaključen izborom Valtera Flega za zamjenika predsjednika IDS-a, jedne od ključnih dužnosti u stranci, čime je dodatno učvršćeno vodstvo i jasno definirana organizacijska struktura za razdoblje koje dolazi.

Predsjednik IDS-a Loris Peršurić zahvalio je članovima na aktivnom sudjelovanju te istaknuo kako rezultati Sabora potvrđuju jedinstvo i stabilnost stranke. „Naša snaga je u terenu, u ljudima i u iskustvu koje smo gradili desetljećima. IDS mora ostati otvoren, moderan i snažno ukorijenjen u svakom dijelu regije. Pred nama je razdoblje u kojem ćemo dodatno jačati organizaciju, raditi na programskim smjernicama i još snažnije zastupati interese našeg kraja na svim razinama“, poručio je Peršurić.

Novoizabrani zamjenik predsjednika Valter Flego zahvalio je na povjerenju te naglasio kako IDS i dalje ima važnu ulogu u političkom prostoru. „IDS je kroz 36 godina pokazao da zna upravljati, razvijati i povezivati. Naša odgovornost je očuvati stabilnost, ali i odgovoriti na nove izazove suvremenog društva. Uvjeren sam da ćemo zajedničkim radom dodatno osnažiti regionalnu politiku i dati snažan doprinos i na nacionalnoj razini“, istaknuo je Flego.

„Regionalni razvoj nije apstraktan pojam – on se mjeri time žive li ljudi dostojno, imaju li posao, dostupne javne usluge i perspektivu da ostanu u svojim sredinama. Nažalost, ovaj zakon te ključne probleme ne rješava“, poručila je Radolović.

Podsjetila je kako je prema službenim podacima BDP po stanovniku u Gradu Zagrebu iznad prosjeka Europske unije, dok su sve ostale hrvatske regije znatno ispod tog prosjeka, a stopa rizika od siromaštva primjerice u Panonskoj Hrvatskoj doseže gotovo 30 posto. „Ako cijela država zaostaje za EU, a mi se i dalje ravnamo prema unutarnjem prosjeku od 100, tada sustav samo uljepšava stvarnost umjesto da je mijenja“, istaknula je.

Posebno problematičnim Radolović smatra zadržavanje indeksa razvijenosti kao ključnog, gotovo eliminacijskog kriterija. „Indeks mora biti alat za jaču potporu slabijima, a ne mehanizam uskraćivanja prilika. Trenutni model stvara ‘pad s litice’ – minimalna promjena može značiti gubitak statusa, sredstava i razvojnih mogućnosti“, upozorila je.

Ovim zakonom se zadržava i “cementira” indeks razvijenosti kao ključna poluga razvrstavanje općina, gradova i županija, određivanje potpomognutih područja, te povezivanje pojedinih mjera s razinama razvijenosti. Indeks razvijenosti ne uzima u obzir troškove pružanja javnih usluga (raspršena naselja, brdsko-planinska područja, otoci, mreže škola/vrtića, domova zdravlja). Indeks razvijenosti trebao bi primarno biti alat potpore, ne eliminacije. U zakon treba ugraditi načelo: indeks se koristi primarno za određivanje stope sufinanciranja i prioriteta, ne za uskraćivanje pristupa programima.

Naime, kaže Radolović, proračunski prihodi po stanovniku mogu iskriviti sliku (turističke jedinice, jednokratne prodaje imovine, posebni prihodi) bez da se stvarno poboljšala kvaliteta života ili dostupnost usluga. Dodala je i da, ako se ovim zakonom želi postići ravnomjerniji razvoj Hrvatske, valjda bi trebali pokazati koliko su do sad uložena sredstva pomogla razvoj potpomognutih područja.

Osvrnula se i na to da smo ušli u predzadnju godinu EU financijskog razdoblja 2021- 2027., da nam cijeli gospodarski rast počiva na investicijama u bazene, škole i energetske obnove, a da smo imali 1 natječaj za male poduzetnike iz kojeg još novce nitko vidio nije. Tragedija je da nismo nakon 13 godina u EU osmislili niti jedan mehanizam koji bi digao gospodarstvo i potaknuo gospodarski razvoj naših regija.

Naglasila je i da zakon ne nudi ozbiljan odgovor na depopulaciju, najveći strukturni izazov Hrvatske, prema popisu 2021. godine Hrvatska je imala 3.871.833 stanovnika, što je -413.056 u odnosu na 2011. Zakon o regionalnom razvoju bez ozbiljne demografske komponente je “kozmetika”.

“Bez snažne demografske i gospodarske komponente, regionalna politika ostaje kozmetika. Ne možemo se zadovoljavati vijećima i strategijama dok nam cijele regije ostaju bez ljudi“, dodala je.

„Tražimo zaštitne mehanizme kod promjene skupina razvijenosti, veću transparentnost podataka, korekcije koje uzimaju u obzir stvarne troškove života i pružanja javnih usluga te depolitizaciju razvojnih sporazuma. Bez toga ovaj zakon može postati instrument produbljivanja razlika, umjesto njihova smanjivanja“,zaključila je Radolović.

Anteo Milos dugogodišnji je gradonačelnik Novigrada-Cittanova, koji tu dužnost obnaša od 2003. godine, kao i dugogodišnji član Predsjedništva IDS-a. Iza sebe ima bogato političko i upravljačko iskustvo stečeno na lokalnoj razini, osobito u području razvoja gradova, upravljanja prostorom i realizacije razvojnih projekata.

Govoreći o svom imenovanju u Hrvatski sabor, Milos je istaknuo kako novu dužnost doživljava kao veliku odgovornost, ali i kao priliku da iskustvo stečeno dugogodišnjim radom na terenu prenese u nacionalni zakonodavni okvir.

Naglasio je kako će se, paralelno s obnašanjem dužnosti gradonačelnika, snažno zalagati za interese Istre, Rijeke, Liburnije i istarskih otoka, uz povezivanje istarskih zastupnika i otvaranje ključnih razvojnih tema važnih za regiju.

„Vjerujem kako ću svojim znanjem, iskustvom i primjerom uspješnog upravljanja na lokalnoj razini doprinijeti radu Kluba IDS-a, PGS-a, Unije i ISU-PIP, osobito u temama koje su ključne za razvoj naše regije – od prometa i urbanizma do turizma i održivog razvoja – ali i ukupnom razvoju Republike Hrvatske“, poručio je Milos.

„Prošlo je gotovo petnaest godina od donošenja zakona koji je trebao konačno zatvoriti pitanje nezakonite gradnje, a danas ponovno raspravljamo o istom problemu. To samo po sebi govori da sustav nije funkcionirao i da se problemi nisu rješavali sustavno, nego parcijalno i bez jasne vizije“, poručila je Radolović.

Posebno je upozorila na selektivnu i neujednačenu provedbu zakona na terenu, koja je, kako je istaknula, najvidljivija upravo kod uklanjanja nezakonito izgrađenih objekata.

„U praksi se ruše pomoćni objekti, dogradnje i manje obiteljske kuće – često jedini domovi građana – dok nezakonito izgrađene vile, apartmanski kompleksi i veliki objekti u turističkim zonama godinama stoje bez ikakvog rješenja. Građani se s pravom pitaju kako je moguće da se u rekordnom roku ruši kuća samohrane majke, dok se višemilijunske bespravne investicije ne diraju. Javnost ne raspolaže jasnim i transparentnim podacima o broju srušenih objekata, niti o strukturi tih objekata. Ono što, međutim, građani vide na terenu jest izrazita selektivnost u provedbi zakona.“, istaknula je.

Radolović je naglasila kako zakon predviđa jednako postupanje prema svima, ali da praksa pokazuje upravo suprotno.

„Pred zakonom bi svi trebali biti jednaki, ali ono što građani vide na terenu jest da se zakon najbrže i najučinkovitije primjenjuje prema socijalno najranjivijima, dok se u slučajevima kapitalne bespravne gradnje postupci godinama ne pomiču s mrtve točke. Takva selektivnost razara povjerenje u institucije i stvara osjećaj duboke nepravde“, poručila je.

Upozorila je i na ozbiljan manjak kapaciteta za nadzor, bez kojih nijedna zakonska izmjena ne može dati stvarne rezultate.

„U Hrvatskoj danas djeluje oko 800 komunalnih redara, često jedan na nekoliko tisuća stanovnika, te svega 60 građevinskih inspektora za cijelu državu. U takvim uvjetima inspekcija na teren dolazi mjesecima kasnije, kada je objekt već izgrađen, priključen na infrastrukturu i stavljen u funkciju. Time država građanima šalje jasnu poruku da se bespravna gradnja isplati“, upozorila je.

Radolović smatra kako predložene izmjene zakona ne rješavaju ključne probleme sustava.

„Ne rješava se neujednačena praksa upravnih tijela, višegodišnje čekanje na rješenja, različita tumačenja zakona od županije do županije, niti činjenica da građani nemaju javno dostupne i redovito ažurirane podatke o tome koliko je objekata stvarno uklonjeno i prema kojim kriterijima“, istaknula je.

Zaključno je poručila kako se problem nezakonite gradnje neće riješiti novim izmjenama članaka, ako se istovremeno ne jačaju institucije i sustav nadzora.

„Zakoni se ne mjere po tome koliko su puta izmijenjeni, nego po tome osjećaju li građani pravdu na terenu. A danas velik broj građana ima osjećaj da zakon, nažalost, nije isti za sve. Bez snažnog Državnog inspektorata, bez dovoljno komunalnih redara i bez jasnih kriterija postupanja, o istom ćemo zakonu raspravljati i za deset godina“, zaključila je Sanja Radolović.

Paus je tako iznio zabrinjavajuće podatke iz kojih proizlazi da se u OB Pula čeka čak 524 dana na ultrazvuk abdomena, 455 dana na ultrazvuk dojke, 329 dana na ultrazvuk srca, djeca čekaju čak 229 dana na prvi pregled dječjeg oftalmologa, dok se na pregled glaukoma čeka dugih 327 dana, a na pregled oftalmologa nevjerojatnih 559 dana.

Napomenuo je da je dio lista čekanja danas dulji nego prije tri godine, unatoč najavljenoj reformi zdravstva, čiji je ključni cilj bio upravo njihovo skraćenje.

„Podsjećam da je bivši ministar zdravstva Beroš liste čekanja pripisivao odgovornosti ravnatelja bolnica, tvrdeći tada da država ima riješene ključne preduvjete, a danas nakon reforme kojom su bolnice prešle pod izravnu kontrolu države i kada je imenovanje ravnatelja u nadležnosti države, odgovornost se ponovno pokušava prebaciti, ali ovaj put na liječnike koji rade i u privatnom sektoru“, naglasio je Paus.

Upozorio je da se problem listi čekanja neće riješiti reguliranjem toga što liječnici rade nakon radnog vremena, nego jesmo li im osigurali materijalne, kadrovske, financijske uvjete da obavljaju svoj redovni rad onako kako treba, unutar radnog vremena.

„Problem lista čekanja sigurno se neće riješiti prebacivanjem krivnje s jednih na druge, već isključivo sustavnim upravljanjem, boljom organizacijom rada i stvaranjem uvjeta da se zdravstvena skrb kvalitetno i pravovremeno pruža unutar javnog sustava, a to je isključivo odgovornost Vlade. Kako upozoravaju i predstavnici pacijenata, dugogodišnje čekanje više nije “lista čekanja”, već uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Nakon deset godina upravljanja sustavom, odgovornost za ovakvo stanje snosi isključivo vlast – a cijenu plaćaju pacijenti“, zaključio je Paus.

Do promjene dolazi nakon što je Peršurić najavio kako svoj saborski mandat stavlja u mirovanje kako bi se u kvalitetnije posvetio radu na čelu IDS-a.

Peršurić je istaknuo kako je funkciju predsjednika stranke prihvatio s jasnom namjerom da dodatno ojača IDS na terenu i poveća njegovu prisutnost među građanima. „Ulogu predsjednika prihvatio sam sa srcem i punom odgovornošću. Svakodnevno sam na terenu, obilazim podružnice i Zajednice podružnica i želim se u potpunosti posvetiti radu s našim ljudima i jačanju stranke“, poručio je Peršurić.

Dodao je kako u ovom trenutku smatra važnim usmjeriti svu energiju na osnaživanje organizacije. „Na parlamentarnim izborima koji nam dolaze prvi, cilj nam je ponovno osvojiti treći mandat i za to moramo biti snažni, prisutni i povezani, krenuti raditi na vrijeme. Upravo zato odlučio sam staviti svoj saborski mandat u mirovanje, uvjeren da će IDS i dalje imati kvalitetno i odgovorno predstavljanje u Hrvatskom saboru“, naglasio je, zahvalivši pritom Anteu Milosu na spremnosti da preuzme ovu važnu ulogu.

„Vjerujem da će Anteo svojim iskustvom i znanjem na najbolji način zastupati interese naše regije te biti snažan i vjerodostojan glas Istre i Kvarnera u Hrvatskom saboru“, dodao je.

Anteo Milos, dugogodišnji gradonačelnik Novigrada-Cittanova i dugogodišnji član Predsjedništva IDS-a, s bogatim političkim i upravljačkim iskustvom na lokalnoj razini, poručio je kako imenovanje u Hrvatski sabor doživljava kao odgovornost, ali i priliku za snažnije zastupanje regionalnih interesa.

Naglasio je kako će se, paralelno s obnašanjem dužnosti gradonačelnika, snažno zalagati za interese Istre, Rijeke i Kvarnera, uz povezivanje IDS-ovih zastupnika i otvaranje ključnih tema poput prometa, urbanizma, turizma i održivog razvoja.

„Svojim zalaganjem, znanjem i iskustvom stečenim kroz dugogodišnji rad kao gradonačelnik želim konkretno doprinijeti razvoju naše regije i Republike Hrvatske“, istaknuo je Milos, zahvalivši predsjedniku stranke i Predsjedništvu IDS-a na ukazanom povjerenju.

Naglasio je kako Zakon formalno uvodi jedinstveni sustav naplate, ali ga istodobno ruši izuzećima kojima se koncesionare oslobađa primjene jasnih kriterija i mjerila za određivanje cijena. „Tako dobivamo dvije Hrvatske: jednu u kojoj vrijede pravila i drugu u kojoj pravila ne vrijede jer se država boji dirati u stare koncesijske ugovore. A građani Istre nisu krivi za loše koncesije“, rekao je Paus.

U raspravi je istaknuo drastične disproporcije između usporedivih dionica, navodeći primjer Sveti Rok – Rovanjska, dionice duge 37 kilometara s tunelom dužim od Učke, koja košta 2,30 eura, dok dionica Tunel Učka – Matulji, duga 17 kilometara, stoji 4,10 eura. „Duplo kraća dionica, duplo skuplja – gotovo 400 posto razlike. To nema veze ni s troškovima ni s prometnom logikom. To je čista nepravda“, poručio je.

Podsjetio je i da građani Istre 44 godine plaćaju Učku, a puni profil još uvijek nije dovršen. „Plaćamo kao da je izgrađeno, a vožnja je desetljećima najskuplja u državi“, rekao je Paus.

Osvrnuo se i na odredbu zakona koja Vladi omogućava izuzimanje pojedinih dionica od naplate cestarine, bez ikakvih propisanih kriterija. „To je netransparentno i opasno. U Austriji, Sloveniji, Italiji i Njemačkoj izuzeće od naplate odobrava se samo kad su ispunjeni jasni uvjeti – primjerice, kada ne postoji sigurna alternativa ili kad bi naplata previše opteretila lokalne ceste“, istaknuo je. „Kod nas Vlada može izuzeti dionicu od naplate prema nahođenju, bez ikakvog kriterija. Takav model nije moderan sustav, nego poziv na arbitrarnost.“

Naglasio je da u Istri ne postoji smislena, sigurna i protočna državna cesta koja može biti alternativa autocesti. Državna cesta D66, jedina ozbiljnija veza izvan Istarskog ipsilona, prolazi kroz naselja i turističke zone, infrastrukturno je neadekvatna, prometno opterećena i predstavlja sigurnosni rizik za masovno preusmjeravanje prometa. „Kada država zna da alternativa ne postoji, ali svejedno dopušta najviše cijene u državi, onda to više nije prometna politika – to je diskriminacija“, poručio je Paus.

Zaključno je istaknuo da sustav naplate može biti pravedan samo ako ista pravila vrijede za sve upravitelje, razlike u cijeni imaju razumnu granicu te odluke o izuzeću od naplate počivaju na jasnim kriterijima. „Istra ne traži ništa što drugi već nemaju. Traži samo pravedan sustav, jasna pravila i prestanak prakse zbog koje je godinama najskuplje mjesto za vožnju u Hrvatskoj. Vrijeme je da se to ispravi“, zaključio je Paus.