I OVO ĆE PROĆI
Na simpoziju ”Lik i lirska slika u djelima Ćamila Sijarića”, održanom 1979. godine u Priboju, besjedio je i glavni junak, ispričao je Ćamil Sijarić između ostaloga i ovu priču:
Neki čovjek pošao na dalek put. Ide drumom, jaše konja. Kraj puta njiva. Orač ore njivu, ali nije upregao vola, ni volove, ni konje, nego je upregao čovjeka, pa mu čovjek ralo vuče. Putnik potegne za uzde, zaustavi konja, obrati se onom što vuče ralo i kaže mu: Pa nisi ti ni vo, ni konj – ti si čovjek! Nedostojno je za čovjeka da čini ono što konj i vo čine!
Što si dopustio, što si dozvolio tome da te upregne u ralo da ti vučeš?! Izađi iz tog rala! Ne daj da te taj ponižava! A onaj iz rala će mu odgovoriti: Hajde ti kud si naumio, produži, ništa te se ovo ne tiče – i ovo će proći. – Dobro, kad je tako, ošine putnik konja, ode putem. Prošlo vremena toliko koliko je prošlo, vraća se istim putem, pokraj iste njive i vidi sasvim drugu sliku: sad onaj što je ranije vukao ralo, sad je za ralom, a upregao dva divna bijela konja koji mu ralo vuku. – Vidiš kako je sad to dobro! Vidiš kako je sad… Sad si čovjek. Vidiš kako je to, nije kao ono što je bilo! Onaj će njemu: Hajde kud si naumio, hajde bratac moj – i ovo će da prođe.
VELIKI REŽISER
U stanu Vijatovićevih gleda se posljednji, četrnaesti, izvanredni (prvi i posljednji) kongres Saveza komunista Jugoslavije koji je izgledao poput reality showova koji će tek stići. Pred milijunskim auditorijem uživo se raspada kompartija, kao predigra raspada države, po definiciji izmišljene tvorevine.
– Shvaćaš li što se događa?
– Ne.
– Ja sam čovjek u čijoj se glavi vrti deset tisuća filmova i ako nešto znam, to je režija. A ovo što se događa je čista režija. Jugoslavija je bila zemlja pod staklenim zvonom, untouchable. Nju nisu dirali ni Rusi ni Ameri. A sad se stakleno zvono diže i doći će nam najgori šljam s minhenske željezničke stanice i fukati nas na suho.
Žarko Vijatović mislio je da ”ludi” Tomislav Gotovac pretjeruje. Stvarnost će ga ubrzo demantirati. Postat će luđa od najluđe ideje. Veliki režiser života tako je dobro režirao svoj život i smrt: umrijet će na Dan državnosti.
TELEFONSKI RAZGOVOR PREMA ĐILASU
Vođen na relaciji Palmotićeva 8 i Kralja Milana 23 u petak 29. maja 1992. Desanka Maksimović oko 15.15 javila se Milovanu Đilasu.
Desanka: Je li, Đilas, zar Srbi moraju da propadnu?
Đilas: Pa s ovom politikom…
Desanka: Zar nas niko ne voli? Ne vole nas ni Rusi.
Đilas: Vole nas, razume se, ali ne mogu. Kako ste?
Desanka: Počela sam da silazim niza stepenice.
Đilas: Poživet ćete vi još koju godinu.(Neće, umrijet će 11. veljače 1993.)
Desanka. A i ne živi mi se kad pogledam što se događa oko mene. I ne izlazim, zatvorena sam, kao ptica u kavezu. Pozdravite sina.
Đilas: Hoću.
Desanka: Što se Aleksa ne ženi? (Pita žena koja se prvi put poljubila sa trideset i pet.)
Đilas: Pa ima žena. Tako i sad.
Desanka: A one jurišaju na lepotana. Trebalo bi da se Aleksa oženi, da nije sam…
RAT POSLIJE RATA
Kako bi izgledao Vaš život da nije bilo rata? pitali su Nataliju Ginzburg 1990.
Drugačiji, glasio bi moj odgovor, ne bi bilo rata, ni rata poslije rata.
ISUS STARA KOMUNJARA
Ma molim vas lijepo, rekao im je da ne mole javno, po sinagogama, hramovima, crkvama, uličnim raskrižjima, savjetovao im je neka uđu u sobe svoje, zatvore vrata svoja, i neka se pomole abbi, ocu, hoće reći ćaći, tateku, u skrovitosti doma svoga.
Ma molim Vas lijepo, rekao im je da će prije deva kroz iglene uši proći nego što će bogatun u kraljevstvo njegovo promoliti.
Ma molim Vas lijepo, i ti njegovi drug(ovi) i prijatelji, što su podijelili ili prodali sva svoja imanja i dobra, što zajedno i blaguju.
Oprostite mi na riječima, ali taj Isus je stara komunjara, ni manje ni više, ništa manje ni ovi njegovi sljedbenici, da da komunjare, egalitaristi, minimalisti, komunisti.
OSMRTNICA JUGOSLAVIJI
Jugoslavija se nekoliko puta rađala (1918. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 1921. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija 1929. 1945. dva puta – Demokratska Federativna Jugoslavija – DFJ i Federativna Narodna Republika Jugoslavija – FNRJ, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija – SFRJ 1963, a trideset i jednu godinu kasnije Savezna Republika Jugoslavija.
Jugoslavija je umirala tri puta, posljednji put 4. veljače/februara 2003. Isti dan Predrag Matvejević, integralni Jugoslaven, napisao je osmrtnicu Jugoslaviji. Čitajući tu osmrtnicu sjetio sam se da je Peđa umro možda na isti dan 2017. Provjerio sam u enciklopediji. Nije, uranio je dva dana.
HEROJ ULICE
Ne znam što sam radio kada je dvije godine mlađi, naoružani Basam al-Šeiku Husein onog drugog četvrtka kolovoza oko podneva ušao u poslovnicu Federalne banke Libanona u središtu Bejruta te zahtijevao da mu se dopusti da podigne dio svoju zamrznutu ušteđevinu, a kako bi mogao platiti liječenje oca svoga. Basam al-Šeiku Husein drugi je Libanonac koji je 2022. silom pokušao doći do svoga novca. Prvi je pokušao u prvom mjesecu, januaru/siječnju, a pritom je taoce zalio benzinom.
Ne znam što sam radio kada je dvije godine mlađi, naoružani Basam al-Šeiku Husein onog drugog četvrtka kolovoza oko podneva ušao u poslovnicu Federalne banke Libanona, u središtu Bejruta, te zahtijevao da mu se dopusti da podigne dio svoje zamrznute ušteđevine kako bi mogao platiti liječenje svoga oca, ali znam da su me obradovale reakcije ljudi, Libanonaca, slučajnih prolaznika, istoga popodneva (“On nije pravi pljačkaš. On samo traži da mu se da njegovo. Naši su dragi vođe svoje milijune uz pomoć središnje banke poslali u švicarske banke, a mi se patimo. Cijeli Libanon želi napraviti ovo što je on napravio.”; “Nitko neće reći da je napravio nešto krivo”; “Očajni ljudi rade očajne stvari. Mi smo poput njega.”), dok se u banci odvijala prava pregovaračka drama. Prvotno su mu ponudili da podigne 10 tisuća od 210 tisuća ušteđenih dolara. Basam al-Šeiku Husein odbija ponudu. U međuvremenu je iz lokalnog restorana naručio hranu za taoce. Predao se policiji kada mu je omogućeno da podigne 30 tisuća.
Ne znam što sam radio kada je dvije godine mlađi, naoružani Basam al-Šeiku Husein, onog drugog četvrtka kolovoza, oko podneva ušao u poslovnicu Federalne banke Libanona u središtu Bejruta te zahtijevao da mu se dopusti da podigne dio svoje zamrznute ušteđevine kako bi mogao platiti liječenje svoga oca, vjerojatno sam spavao, ali znam da sam, kad sam se probudio, pročitao vijest iz siromašnog Libanona, da sam se sjetio Brechta. Šta je pljačka banke naspram osnivanja banke? pitao se mudri Bertolt.
