Sajo je glazbom izašao izvan granica Labinštine puno ranije nego što je Internet to omogućavao, a u posljednje vrijeme i Zahtsanfotografija postaje sve prepoznatija.
Iza svega stoji jedna osoba: sa Sanjinom privatno, ali i o hip-hopu, ove nedjelje u Vikendom konkretno…
Iako si se s godinama dokazao u fotografiji, najveći dio ljudi na Labinštini povezuje te s glazbom. Iako je danas normalno da se mnogi glazbenici uz pomoć Soundclouda i sličnih servisa probiju u mainstream svijet, tebi je to pošlo za rukom puno ranije, kad Internet nije nudio toliko mogućnosti kao danas. Sajo je probio granice Labinštine, ali i Istre. Zašto ipak taj dio života danas ostavljaš za sobom?
Sajo je bio moj nadimak od prije, a nisam znao kako se zvati umjetnički, pa evo, ostalo je Sajo.
Ja sam prvenstveno i zbog ljubavi prema hip-hopu krenuo s repanjem kao klinac s 12 godina, a prvi doticaj s hip-hopom sam imao 1997. sa samo 8 godina. Počeo sam iz glave repati, dakle freestyle, i snimao na kazetofonu. Naravno, to su bile takve gluposti, to jest, bilo je to smiješno i jako loše. Imala se platforma MySpace jedino i to je to.
Ja sam sve to radio iz ljubavi, no moje repanje je bilo dječje i loše jer sam sve to sam kasnije i miksao (neznam miksati). Nisam znao da će ljudi poslije to ismijavati i nazivati me pogrdnim imenima, ali i kršiti moju privatnost i zlouporabiti bez dopuštenja. Svjestan sam da je to bilo jako loše i smiješno, no bio sam klinac koji je sve to radio na starom računalu i nisam imao pojma kako to dobro izmiksati pa je to ispadalo kako je ispadalo. Nakon konstantnih primanja uvreda i maltretiranja odlučio sam se maknuti od toga i nisam u tome već 16 godina.
Što misliš o glazbenoj sceni u Labinu općenito, a što o njenom hip-hop segmentu? Misliš li da glazbena scena na Labinštini napreduju i poboljšava se s godinama ili je “zlatno doba” završilo? Ima li Labin glazbenika iz hip-hop žanra trenutno?
Labin je oduvijek bio rockerski grad, tako je i sada. Ima tu puno rock bendova, što novih, što onih starijih. Ima tu puno i dj-eva elektronske glazbe, pa uz rock vlada i elektronska glazba. Naravno da je zlatno doba završilo, sada se rađaju neki novi klinci. Nema više glazbenika hip-hopa.
Rekao si da voliš hip-hop devedesetih? Je li to po tvom mišljenju bilo najbolje doba za ovaj žanr? Koji su ti najdraži izvođači iz tog vremena? Jesu li i tebe inspirirali?
Da, prvi doticaj s glazbom, tj. ljubav prema hip-hopu doživio sam s 8 godina 1997. godine kada sam čuo prvi Wu- Tangov album “Enter the Wu-Tang (36 Chambers)” na kazeti i tu je ljubav krenula. Krenuo sam te godine sve više i više slušati hip-hop i nabavljati na kazetama albume i otkrivati legenderne repere i hip-hop grupe i sve presnimavati. Od 1999. sam počeo slušati i hrvatski hip-hop, kao što su Tram 11, Bolesna Braća, Nered i Stoka, Edo Maajka, El Bahattee, Renman, Elemental…
Na hip-hop su me navukli malo stariji dečki od mene koji su to slušali i tako je to krenulo. Do kazeta je tad bilo teško dolaziti, no ipak se uspijevalo.
Hip-hop je inače počeo 1980. i prva službena hip-hop pjesma je Sugarhill gang – Rappers delight. Zlatno doba ovog žanra bilo je do 1999. godine kad su stvarno izlazili klasični, a danas legendarni i ikonski albumi koji su dan danas bezvremenski. Volim 2Paca, The Notorious Biga, Eminema, Nasa, Dr.Drea, Snoop Dogga, Ice Cubea, Ice-T-ja, Rakima, Krs Onea, Chuck D-ja, Busta Rhymesa, i ostale. Od legendarnih grupi: Public Enemy, Nwa, Wu-Tang Clan, Run DMC, Gang Starr, Mobb Deep, Onyx, Cypress Hill, De La Soul, Naughty by Nature, House of pain, Mop.
Danas sam ja hip-hop aktivist koji već 26 godina sluša hip-hop i koji želi ovaj glazbeni žanr približiti Istri i Labinu uz povijest hip-hopa. Gostovao sam u specijalnim emisijama o hip-hopu devedesetih na Radio Labinu i na radio Roži u Rijeci gdje sam govorio o toj glazbi i puštao legendarne klasike.
Slušaš li i glazbenike novije generacije? Koliko je hip-hop danas različit, postoji li uopće?
Slušam Kendricka Lamara. Pa postoji hip-hop danas, i novi reperi, no sve je to drugačiji stil hip-hopa nego 80-ih i 90-ih.
Javljaju se i nove podvrste, među klincima je danas omiljen trap. Što ti o tome misliš?
Da, trap je sada preuzeo scenu, sve više današnje djece sluša tu vrstu glazbe. Ja ne slušam trap.
Koji su ti omiljeni glazbenici novije generacije?
Kao što sam ranije naveo, Kendrick Lamar.
Za rock odavno kažu da je mrtav, u Hrvatskoj su cajke prevladale. Trap se još nekako drži ako govorimo o podžanru hip-hopa / rapa. Pojavile su se i trap-cajke. Što ti misliš o takvoj glazbi?
Nisam ljubitelj cajki, ni trapa, no da, vladaju cajke najviše i sve više mladih to sluša uz trap glazbu.
S tehnološkim dosegom stvaranje glazbe na neki način je postalo jednostavnije i dostupnije svima. Misliš li da se povećava ili smanjuje kvaliteta i raznovrsnost glazbe?
Danas je sve dostupno, imamo te servise tipa Spotify gdje se može naći sva glazba. Imamo i YouTube gdje je sve dostupno. Rekao bih da mi je bilo draže ono doba kada je bila teža nabavka albuma. Trebalo je puno snage i upornosti da nađeš sve hio-hop albume, ipak je to nosilo svoju draž.
Hoćeš li se ikada vratiti glazbi ili si se apsolutno preusmjerio na fotografiju?
Šesnaest godina se ne bavim hip hopom. Trenutno je fotografija moj hobi broj 1 i želim se jednog dana profesionalno baviti fotografijom i živjeti od toga, no zasada mi je to samo hobi. Što se tiče glazbe, nisam razmišljao, no nikada se ne zna. Možda s novim umjetničkim imenom, i naravno uz producenta koji će sve to izmiksati… I naravno, uz bolje rime i sve bolje, ipak sam danas stariji.
Kada si se i kako počeo baviti fotografijom? Na koji način si stjecao znanja?
Sve je počelo kada sam 2013. godine bio model fotografu Rajanu Miloševiću i svidjelo mi se. Kupio sam bolji mobitel s dobrom kamerom i krenuo fotografirati planine, pejzaže, ostale stvari jer su fotoaparati bili skupi. Pet godina kasnije, 2018. kupujem fotoaparat i krećem malo dublje u sve to. Vještine sam sam stekao, i učio i učio, i usavršavao se, i otvorio stranicu Zahtsanfotografija i na stranici objavio svoje radove.
Nakon pejzaža, mora i planina krenuo sam raditi sa ženskim portretima i na tome ostao.
Ženski portreti su tvoji najčešći motivi. Koliko je teško ili jednostavno pronaći modele za portretnu fotografiju?
Da, fotkam ženske portrete, nekako sam se opredijelio za to, no fotkam ja i ostale stvari, tipa vjenčanja i koktele, sve što netko traži. Jako je teško naći modele, pogotovo u Labinu, koje je malo mjesto i gdje se ljudi boje tko će i što reći, i boje se ogovaranja pa radije odustanu.
Tu je problem što svatko svakoga zna i onda počinju pričanja i netko im napuni glavu, pa zato odustanu. No nakon dugog traženja, ipak se nekog nađe.
Može li se od fotografije živjeti, ili je to još uvijek za tebe samo hobi?
Da, može se živjeti, ali ja još ne živim od toga. Za mene je to još uvijek hobi – još skupljam znanja,učim i učim i polako napredujem. No svakako se može živjeti od toga, samo treba krenuti.
Hoćemo li nekad vidjeti tvoju izložbu?
Svakako sam razmišljao imati izložbu, možda u Lamparni. Tema bi bila ženski modeli i svi moji radovi.
Svatko tko svoje radove objavljuje javno, nalazi se na kritici javnosti, koja može biti i pozitivna i negativna. Kako se ti s njima nosiš, pogotovo onim negativnima?
Ja se nosim ok, poštujem svaku kritiku i svaki komentar jer svatko ima pravo reći svoje mišljenje. Negativna kritika je dobra jer onda sam još bolji i još više napredujem i učim, tako da svaka loša kritika je dobrodošla da te očvrsne i poboljša kao fotografa.
Mlada si osoba. Ima li u Labinu dovoljno mjesta za zabavu? Nudi li se dovoljno koncerata, bilo kojeg žanra? Što ti želiš vidjeti u Labinu?
Nažalost nema ničega, jedina je zabava zabava po kafićima i to je to.
I na kraju, posljednje pitanje – ove godine nas na Eurosongu predstavlja LET 3. Jesi li zadovoljan izborom, pratiš li uopće ovakve emisije?
Pa pratim, da. Znao sam da će LET3 uzeti pobjedu. Pjesma je baš za Eurosong i mislim da možemo imati dobar plasman. Pjesma kao pjesma je zabavna.
