Umjesto uobičajenih filmskih recenzija, Toni Juričić je ovog tjedna preuzeo novinarski zadatak i odradio jedan intervju. No, nije se previše micao iz filmskog svijeta.
Oslobođeni film nezavisna je inicijativa grupe slobodnih filmskih autora koji djeluju u području filma i srodnih audiovizualnih praksi, a nakon prošlogodišnjeg putovanja u jedanaest hrvatskih gradova, stigao je i do Labina. Radionica se održava od 11. do 17. travnja, a dok se radionica privodila kraju i dok još slijedi premijera filmskih uradaka, Toni je porazgovarao s voditeljima radionice, Paulom Skelin i Tomom Zidićem.
Prije nego što „načmemo“ temu Oslobođenog filma i radionice koja se tijekom proljetnih praznika odvija u Labinu, možete li nam se predstaviti u par rečenica?
PAULA: Ja dolazim iz Splita, ali živim u Zagrebu već sedam godina. Završila sam film i video u Splitu, nakon toga sam preselila u Zagreb. U principu, nakon seljenja se uvijek nalazim u kreativnom filmskom svijetu; od pisanja scenarija, asistiranja na drugim filmovima, iskustva rada s djecom pa do autorskih radova u kojima je kombinacija igranog, dokumentarnog i animiranog filma. Upravo radim na jednom animiranom filmu kao redateljica i scenaristica. Uz to, surađujem s Tomom na Oslobođenom filmu već godinu dana. Zajedno smo obišli pola Hrvatske i napravili puno filmova s djecom. Ono što je super je što je svaka radionica posebna, što svaka donosi nešto novo u tom nekom pozitivnom ludilu od kojeg puno naučim.
TOMA: Moja pozadina je također autorska. Iz Zagreba sam. Kinoklub je mjesto u kojem sam odrastao i sazrijevao jer sam upravo tamo krenuo na radionice. Naravno, tamo sam se i povezao s generacijom koja je bila bliska pokretu Vedrana Šamanovića koji je iza sebe okupio cijelu jednu generaciju koju je učio filmu na jedan drugačiji način, taj duh vedrine, veselja i radosti. On je gledao na film kao sredstvo okupljanja, učenja, putovanja, sredstvo koje nas vodi u druge svjetove. I na tom iskustvo sam ja učio i sazrijevao. Evo sada, skoro 20 godina sam u tome, a ovo je deseta godina kako radim edukacije za djecu i mlade u i van Hrvatske. Radeći s djecom kroz godine se formirao Oslobođeni film. Prvo sam od svojih mentora svojevrsno kopirao njihove metode, no kako se djeca i generacije mijenjanju, tako sam ja počeo mijenjati način rada s njima. Evo, to nas je i dovelo u Labin.
Što je Oslobođeni film? Što on predstavlja? Ima li kakve filozofije iza njega?
TOMA: Nema filozofije iza toga. Mi smo previše opterećeni mistifikacijom filma, njegovog stila i estetike, kombinacija različitih potreba i težnje koje su previše mistificirane. Na kraju, film postaje vrata koja su otvorena samo za potrebne. No u suštinu, ako gledamo crni talas ili Tarkovskog, film je stanje duha, to je potreba za izričaja duha i stanja koje imamo u sebi, a to stanje je univerzalno svima nama, to je nešto što želi izaći iz nas, koji izbija kroz bol i patnju i izlazi van. U tom smislu je oslobođeni film oslobođenost koncepata, narative i ideja, ali i oslobođenost koja ide u neki metafizički smisao u kojem se mi oslobađamo iznutra prema vani. Tako je i s djecom, kad se njima otvori prostor, oni postaju mali ljudi. Mi smo se susreli sa situacijama koje su nas ostavile bez riječi kad smo ih ugledali u prostorima gdje su se oni oslobodili i to svoje ja izbacili van.
PAULA: Meni je u ovom radu s djecom zanimljivo kako te iznenade. Ono što ispada, da kad dođu i rade s nama, oni se uistinu uspiju otvoriti, što mislim da inače nemaju tu mogućnost, neki put čak ni kući. Dijete dođe i ono, kroz dva dana s nama, u toj sigurnoj atmosferi koja se stvori, ono se otvori. Tim otvaranjem nastaju jako zanimljive i promišljene ideje. Na ovoj sad radionice radimo sada komedije koje ulaze u apsurd, a ono što je zanimljivo je to djeca (ali i jedna učiteljica!) uzimaju to iz traumatičnih iskustva i situacija i to odlazi u komediju stila Chaplina ili Monty Pythona. To je vrhunsko da se dijete može tako izraziti.
Napomenuli ste da u slučaju radionice u Labinu imate djecu i nastavnike, pa čak i učiteljicu koja je predaje jednom od polaznika pa sad me zanima kako se oni zajedno snalaze na tim kazališnim daskama koja su inače rezervirano za kino platno.
TOMA: Tu je i ta oslobođenost od naših uloga. Već prvi dan se oslobađamo od naših očekivanja. Mi zaboravljamo na ova očekivanja s kojima smo došli na radionicu. S druge strane zaboravljamo uloge, pogotovo ako se poznajemo. MI smo dosta često s ovom radionicom po malim mjestima gdje se svi znaju. Tu želimo zaboraviti to, da se oslobodimo poznanstva, da se oslobodimo ono što nas veže, učenik učitelj. Ovdje smo isti. Ovdje nema neke poveznice. Bitna je samo komunikacija i bitna je samo pronaći taj prostor iznutra i kako ga artikulirati prema vani. To je i dio našeg pristupa. MI smo i oslobođeni toga da oni moraju raditi film. Oni sutra mogu biti što god žele, pjevači, slikari, sportaši. Bitno je da sa sobom ponesu to iskustvo kreativnog izražavanja koje je slobodno. Nama nije bitno da oni snime film. Čak i da se to dogodi to je isto jedna lekcija, razlog zbog čega se to dogodilo i iskustvo koje smo proživjeli. Oslobođeni smo toga što će se dogoditi sada, sutra ili za dva dana. Bitno je ovo sada. Čemu sam sada posvećen. I onda ispadaju svi ovi apsurdi. A ovdje smo završili u apsurdu.
Kako je došlo do suradnje s POU Labin?
Mi smo s Renatom otvorili komunikaciju lani. S iskustvom koje smo skupili prije, napravili smo program i počeli se javljati pučkim učilištima i kulturnim centrima. Bilo je puno više pozitivnih odgovora nego što je bilo sredstava, ali su se počeli javljati za financiranje tako da je dosta tih centara i POU bilo financirano da se Oslobođeni film održi u njihovom gradu. Ne želimo doći negdje, napraviti radionicu, pokupiti honorar i doviđenja. Zato dolazimo u tako manja mjesta koja nemaju često takve programe i zaista želimo otvoriti komunikaciju koja će se za mlade i djecu razviti u neku dugoročniju suradnju. Zato možemo planirati neku dugoročniju suradnju, da im se uvijek može pružiti radionica.
Pretpostavljam da svako mjesto, ali i svaka ustanova u kojoj se održava Oslobođeni film rezonira na drugačiji način s Oslobođenim filmom, nešto u stilu John Cagea i njegovog 4:33 gdje je akustika bitna za recepciju tog djela. Zanima me kako je Labin, ali i kino dvorana, sa svojom atmosferom utjecao na stvaranje filmskih uradaka?
PAULA: To jako utječe. Svaka radionica je posebna za sebe. Naravno, i svako mjesto u koje dolaziš je posebno po sebi. A mjesto gdje se održavala ova labinska radionica je imala stvarno posebne čari. Dogodi se taj jedan moment kada osjetiš, (pogotovo na način kako se ovdje priča, taj naglasak, te riječi, na način koji mi kao edukatori iskusimo grad kako funkcionira) ideje koje mogu proizaći iz mjesta u kojemu su polaznici odrasli. To je fantastično jer imaju potrebu pričati kroz prizmu mjesta gdje žive. Cijela ta atmosfera grada podsvjesno utječe na njihove uratke.
TOMA: Mi ne želimo djecu ni na što tjerati. Koliko god bih volio da se radi nešto lokalno vezano za mjesto gdje se radionica događa, to nije slučaj. Ono što se događa, djeca odlaze u introspekciju. U duboku introspekciju, u svijet unutra koji im je potpuno nepoznat. Osjećaju taj veliki svijet, utjecaje kapitalizma i mogućnosti koje su im na dlanu, a nerijetko se odvaže na teme o nesanici, vršačkom nasilju, odnosu s tijelom i to dovodi do fragilnih filmova, ozbiljan i jako potreban film koji nije vezan za jedan grad.
PAULA: Ovdje bih se i ja nadovezala. Primijetila sam da se jako puno ponavljaju teme društvenog problema. Imali smo tako u Umagu radionicu gdje su djeca radila film koji se doticao mobitela i problema koje on donosi. Shvatiš da su djeca stvarno opterećena sa svijetom u kojem žive. Da stvarno imaju potrebu izraziti se, sebe i taj problem.
TOMA: Djeca često ne žele pričati o ozbiljnim stvarima jer znaju kako ih svijet (posebice stariji) doživljava i igraju ulogu djeteta, a suštini su mali ljudi koji jako dobro sve vide i koji su kritički izuzetni jako otvoreni.
Prema ovome što ste napomenuli, može se reći da djeca postaju oslobođena od, ajmo to tako nazvati, lokalne scenografije. Mislite li da se na taj način, kada postaju isto oslobođeni od lokalne povijesti, otkriva kako sve ove generacije djeca dijele iste nesigurnosti?
TOMA: Tako je. Nebitan je grad. Bio to Čakovec, Šibenik, Zagreb, Labin. Oni imaju potrebe pričati o istim stvarima. Možda će djeci koja su iz manjih sredina biti teže o tome pričati, teže se osloboditi ili artikulirati. A u većim gradovima nema barijera. Na koncu, svi žele pričati o istome.
PAULA; Prošle godine, na mojoj prvoj radionici s Tomom, proizašao je jedan predivan film kojeg je teško za objasniti kako se on objasnio. Taj dječak je prolazio kroz takav jedan nevjerojatan proces. To je bilo nešto intenzivno. I onda napravi film koji priča o tome, a to se dogodilo na tako spontani i infinitivan način koji su na razini razmišljanja odraslih.
TOMA: Mi smo često u području psihologije i pedagogije. U jednom trenutku dijete se zna toliko otvoriti da ono počne pričati o svojim traumama i problemima. Jedino što možemo u tom trenutku je čuvati taj siguran prostor kojeg smo stvorili.
PAULA: Mi nismo ni psiholozi ni pedagozi. Već nakon prve godine sam shvatila da ću biti u ozbiljnoj ulozi u kojoj ih mi saslušamo i budemo ovdje za njih. I kad oni to osjete, onda se tek događaju čarobne stvari. Jer kad oni vide da je ovdje siguran prostor u kojemu te samo netko saslušao i nije davao nikakve komentare, savjete ili išta. Nego samo slušao. To je bitno. Nije mala stvar saslušati svu tu djecu.
TOMA: Ne mogu biti psiholog jer to nisam. Ne mogu biti pedagog jer to nisam. Mogu biti filmski autor koji će čuvati siguran prostor djetetu dok se izražava i dok govori o bilo čemu govori i dati mu prostor da iskoristi film da tu svoju traumu i boli pretvori u filmski jezik. I tu mu mogu dati potpuni support. I to samo ako da povjerenje meni, Pauli, ali najbitnije da i sebi da to povjerenje.
Polaznici kroz završne uratke s radionice zapravo projeciraju svoje strahove i anksioznosti?
TOMA: Oni od samog početka znaju da će biti projekcija. Oni znaju da će biti izloženi. To se ne skriva od njih. To im neki put bude problem. Jer jedna stvar je snimiti film, druga stvar je taj film onda prikazati publici koja se često sastoji od ljudi koje poznajemo.
PAULA: Pa onda nastane panika oko toga tko će sve doći, tko će sve to vidjeti. Zanimljivo je na kraju, pri završetku projekcije, kad dobiju predivan feedback od strane roditelja. Pa čak i roditelji budu oduševljeni kako su djeca napravila odličan uradak.
TOMA: Često budu iznenađeni vlastitom djecom i onome što ona mogu. Vrlo često se susrećem s time da roditelji budu vrlo zbunjeni.
PAULA: I to ponajviše zbog toga što nisu upoznati s tom stranom djeteta. To dolazi zbog činjenice da živimo u društvu koje je jako zatvoreno i koje svemu pristupa površno, pak čak i umjetničkom svijetu. Meni je zapravo drago da pokušavamo kroz radove duboko i introspektivno stvarati. Oni se zapravo na taj oslobađaju.
Vjerujem da većina roditelja, kolege, ali i polaznici s nestrpljenjem čekaju završne filmove koji će se prikazati sutra s početkom u 19 h uz besplatan ulaz u Kinu Labin. Što možemo očekivati?
TOMA: Očekujte neočekivano. Ovo je prvi put da su nastali apsurdni filmovi.
PAULA: Ja sam se toliko smijala i toliko plakala da me trbuh boli od smijeha. Nevjerojatne scene smo snimili.
TOMA: Baš mi je drago da se to upravo u Labinu dogodilo jer su polaznici tako opičeni do daske. Jer svaka ta komedija…
PAULA: I jedan ozbiljan!
TOMA: I jedan ozbiljan. Ali da, svaki taj film je proizašao iz velikih trauma i oni su o tim problemima odlučili progovoriti kroz komediju.
PAULA: To je baš jedan Chaplinski svijet i ovdje se osjeti kako su oni to gurali, da se trauma rješava humorom.
Humor je oduvijek imao regenerativni aspekt a, sudeći prema vašim komentarima, na tim filmovima može primijetiti, može li se reći da se pojedine traume zapravo najbolje oslobađaju kroz smijeh.
TOMA: Smijeh je najjači lijek. Uvijek ga nosimo sa sobom, ali je rijetko osvještavamo kao medicinu.
PAULA: Mislim da živimo u društvu koje je dosta hejtersko i kritičko gdje je ozbiljnost postala „kul“ (da iskoristim taj izraz koji je popularan među djecom) dok je humor taj koji nas oslobađa.
TOMA: Taj humor, taj smijeh koji je dominirao ovom radionicom u Labinu je definitivno nešto što ću ponijeti sa sobom. Tome se mogu zahvaliti ne samo polaznicima i Pauli, već i Renati kao ravnateljici, cijelom Pučkom učilištu i Kinu Labin.
