U konkurenciji više od 50.000 prijavljenih Dino Peruško prošle je godine uspio upisati prestižni Harvard, najstarije američko sveučilište. No, Harvard nije bio jedini, “upao” je i još na šest renomiranih sveučilišta, među njima i na Yale i Princeton.
Nazivaju ga istarskim čudom od djeteta, jer sve čime se bavi, ide mu od ruke. Piše, glumi, a između ostalog, hobi mu je i gradnja i obnavljanje suhozida, poznate istarske baštine koja je danas pomalo zaboravljena. Kako je protekao njegov put od Ripende, preko Pazinskog kolegija do dalekog nam Harvarda, ispričao nam je u posvemašnjem intervjuu.
Kada si prvi put počeo razmišljati o studiranju u inozemstvu? Primljen si i na ostala prestižna Sveučilišta, no što te privuklo baš na Harvard?
U drugom razredu srednje škole dobio sam ASSIST stipendiju da odem završiti treći razred srednje škole u privatnoj srednjoj školi u Pennsylvaniji u Americi. Iako nikada nisam mislio da ću za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja napuštati Hrvatsku, nenadano se ukazala prilika za koju sam se u zadnji čas odlučio prijaviti. Do tada nisam ni razmišljao o studiju u dalekoj Americi, ali jednom kada sam došao u Ameriku, vidio njihov obrazovni sustav i prilike za visoko obrazovanje shvatio sam da je ustvari moguće i priuštivo studirati na svim poznatim sveučilištima u Americi.
Kako sam imao priliku i posjetiti nekolicinu od tih sveučilišta, uključujući Harvard, odlučio sam se prijaviti na nekoliko sveučilišta prilikom povratka u Hrvatsku. Nakon rigoroznog proces prijave, četiri mjeseca nedoumice, rezultata i mjeseca odlučivanja, teško je bilo donijeti odluku. Većina fakulteta na kojima sam primljen blizu su što se tiče prestiža, akademskih mogućnosti i studentskog života. Ipak, Harvard mi se sviđao zbog lokacije blizu Bostona, mogućnosti pohađanja predmeta na obližnjem MIT-u ili na profesionalnim Harvard školama (Harvard graduate schools), a i duge povijesti i širokog izbora mogućnosti tijekom i nakon školovanja.
Kako su reagirali tvoja obitelj i prijatelji kada si im rekao da ciljaš na Harvard?
Moja obitelj i prijatelji podržavali su me u mojoj odluci da se prijavim na prestižna sveučilišta u Americi i pružali su mi veliku podršku i razumijevanje tijekom cijelog procesa prijave. Rekao bih čak da su ponekad vjerovali u mene više nego što sam ja sam vjerovao. A moji roditelji, iako im možda nije bila najdraža ideja da bih sljedeće četiri godine većinski proveo s druge strane Oceana, svejedno su se pobrinuli da učine sve u njihovoj moći kako bi mi pomogli u procesu prijave.
Kako si se pripremao za prijavu i koje si sve korake morao proći? Koliko ti je vremena trebalo za sastavljanje eseja i prijavne dokumentacije? Jesi li za mentora imao nekog iskusnijeg ili si se oslanjao na vlastito iskustvo?
Proces prijave sastoji se od ispunjavanja opsežne online prijavnice koja se sastoji od općeg dijela u kojem traže osnovne osobne informacije, opis izvannastavnih aktivnosti kojima ste se bavili u srednjoj školi i nagrade. Također u općem dijelu piše se glavni esej i taj dio se šalje svim fakultetima na koje se prijavljujete. Zatim se preko iste online platforme ispunjavaju posebne prijavnice za svaki fakultet i odgovaraju pitanja u obliku kraćih eseja koja su drugačija za svaki fakultet.
Većinom su to pitanja o pozadini iz koje dolaziš, interesima i aktivnostima kojima se baviš, ali ima i kreativnih pitanja poput “Koja pjesma trenutačno predstavlja tvoj život” ili “Da možeš predavati jedan predmet koji bi to predmet bio i o čemu”. Također trebao sam polagati “američku maturu” i test poznavanja engleskog jezika. Nakon prijave slijedili su intervjui koji su još jedna prilika da vas fakultet bolje upozna kao kandidata. O prijavi sam počeo razmišljati još u trećem razredu, ali rekao bih da sam se intenzivno počeo pripremati i ispunjavati dokumentaciju u dvanaestom mjesecu kako je rok bio početkom siječnja.
Osobno sam dosta kasno krenuo s prijavom i pisanjem eseja, iako sam znao da se želim prijaviti na sva ta sveučilišta već od trećeg razrede srednje škole, ali nekako su ostale obaveze uvijek sprječavala da zapravo krenem. Tako da sam se zapravo potpuno posvetio prijavi tek dva tjedna prije roka, nakon završetka prvog polugodišta i mnoge sam prijave poslao zadnju minutu. Ali bilo je to dosta intenzivnih dva tjedna zimskih praznika koje sam posvetio ispunjavanju prijavnice i pisanju eseja. Za mentora nisam imao nikoga iskusnijeg, većinom sam se oslanjao na vlastito iskustvo, savjete s interneta i ono što sam o cijelom procesu prijave saznao za vrijeme svog školovanja u Americi.
Završio si treći razred srednje škole u američkoj gimnaziji. Koliko te to iskustvo pripremilo na cijeli proces studiranja na američkom tržištu?
Mislim da je taj treći razred srednje škole u američkoj gimnaziji bio i presudan u mojoj odluci da se prijavim na američka sveučilišta. Kako se oni krenu pripremati već u trećem razredu srednje škole za prijave na fakultete, to mi je uvelike pomoglo da shvatim proces prijave. Također to jedinstveno iskustvo dalo mi je priliku da iskusim američki obrazovni sistem, usavršim svoje poznavanje engleskog jezika i upoznam bolje američku kulturu, što mi je uvelike olakšalo cijeli proces tranzicije jednom kada sam se vratio u Ameriku za fakultet.
Jesi li se u kojem trenutku suočio s trenucima sumnje u sebe tijekom prijavnog procesa na Harvard?
Zadnju prijavu sam poslao 5. siječnja, a rezultate sam čekao do kraja ožujka. Rekao bih da je cijeli taj period bio period sumnje u sebe. Znao sam da imam potrebne ocjene i akademske uspjehe, ali to je tek minimum koji je potreban za takva sveučilišta. Također, bio sam uključen u razne izvanškolske aktivnosti, ali s takvim niskim postocima primljenih stvarno ništa ne može garantirati upis. Nisam znao imam li ono nešto što takvi fakulteti traže. S činjenicom da fakulteti na koje sam se prijavio prihvaćaju 3 do 7 posto prijavljenih, stvarno se nisam ničemu nadao. Rekao bih da sam bio realistično pesimističan. Malo je reći da je dan izlaska rezultata bio pun ugodnih iznenađenja.
Koji su bili tvoji ključni akademski uspjesi koji su, po tvom mišljenju, pomogli prijavi?
Mislim da su prva stvar ocjene, ali pored ocjena tu su bila i mnoga natjecanja iz matematike, hrvatskog, LiDraNo i literarna natjecanja. Također nekoliko akademskih nagrada koje sam dobio u svojoj američkoj školi. Pored akademskih uspjeha nešto što je veoma bitno tim sveučilištima su i aktivnosti kojima se baviš izvan nastave i škole. A tu bih rekao da su se definitivno isticali moje aktivnosti vezane uz očuvanje nematerijalne kulturne baštine, specifično očuvanje tehnike suhozidne gradnje.
Što misliš, u kojoj je mjeri tebi prednost što si bio učenik Klasične gimnazije u Istri, ako se uspoređuješ sa svojim kolegama na Fakultetu? Imaš li osjećaj da postoji nešto za što si zakinut, ili da su zbog nečega tvoji američki kolege u prednosti?
Kao učenik Pazinskog kolegija mogu reći da sam proveo predivne tri godine u Pazinu i da se uspomena iz Kolegija uvijek rado prisjećam i da se uvijek tamo rado vraćam. Mislim da mi je obrazovanje koje mi je Kolegij pružio bio dobar temelj mom budućem obrazovanje ovdje na Harvardu. Naravno da postoji razlika između hrvatskog i američkog obrazovnog sustava i da sam se trebao priviknuti na tu razliku, ali bila je to brza i laka tranzicija pogotovo uzimajući u obzir da sam već iskusio američki obrazovni sustav.
Sad s nekim odmakom, i kad si se malo “smjestio”, možeš li nam reći kako izgleda jedan studentski dan na Harvardu? Što ti se najviše sviđa? Postoji li nešto što misliš da bi bilo bolje da je drugačije?
Obično su mi dani ispunjeni s predavanjima, izvannastavnim aktivnostima i pisanjem zadaće i učenjem. Nekako uvijek se ima nešto za raditi i svaki dan izgleda malo drugačije. Naravno ima tu i vremena za druženje s prijateljima i opuštanje. Jako mi se sviđaju predavanja i profesori koji su često vodeći stručnjaci u svom području. Jedinstveno je iskustvo slušati predavanje o Hamletu od strane jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za Shakespearea. Također, imam osjećaj da sam upoznao toliko zanimljivih ljudi iz svih dijelova svijeta i različitih pozadina, i da svaki dan nastavljam upoznavati nove ljude. Naravno nije ni tu sve bajno, Harvard kao institucija ima svojih problema i uvijek svugdje postoji prostor za poboljšanje, ali ipak nije to ništa značajno da je do sada imalo veliki utjecaj na moje iskustvo ovdje.
Studentski život naravno ne može proći ni bez zabavnijeg dijela studiranja, a to su druženja s prijateljima i izlasci. Izgledaju li te zabave kao što znamo iz filmova, ili Harvard ipak ne ostavlja previše slobodnog vremena? Kako se voliš opuštati i provoditi vrijeme van fakultetskih obveza?
Rekao bih da jedna od većih razlika između studiranja u Hrvatskoj i Americi su izlasci. Kako je legalna dobna granica za kupnju i konzumaciju alkohola 21 godina, kao studentu zabranjen ti je ulaz u većinu klubova i barova. Tako da se većina druženja i zabava odvija u studentskim domovima ili su organizirane od strane različitih studentskih organizacija na kampusu. Tako da nakon napornog tjedna, ipak ima vremena za večerašnji izlazak tijekom vikenda. A kako većina učenika uči i radi u knjižnici i knjižnice su mjesto okupljanja i druženja tijekom tjedna.
Jedna od stvari koja mi nedostaje iz Hrvatske je kultura ispijanja kave u kafićima kako Amerikanci uzimaju svoju kavu to-go i nemaju previše vremena za sjediti po kafićima, a i kvalitete kave im je iskreno loša. Tako da jedan od načina na koji volim provoditi svoje slobodno vrijeme je da si svakodnevno skuham kavu u velikoj moki i sjednem da popijem tu kavu s prijateljima u svom domu.
Nedavno su se Sjedinjene države srele s promjenama na predsjedničkoj razina. Nesumnjivo dolazi do velikih i važnih promjena, ne samo na lokalnim, već i na globalnim razinama. Kako te promjene doživljava studentska populacija?
Rezultati predsjedničkih izbora nisu dočekani s oduševljenjem od strane većine studentske populacije na Harvardu. Rezultate izbora uživo smo pratili u velikoj predavaonici i svaki put kada bi Kamala osvojila glas jedne od saveznih država prostorijom bi odjeknuo pljesak i sretni uzvici, dok bi Trumpovo osvajanje jedne od saveznih država popratio tužni uzdah i tišina. Tako da je Trumpova pobjeda dočekana i sa strahom od budućnosti koju će nova vlada donijeti, i to ne samo od strane studenata, nego i profesora i administratora. Pogotovo jer Republikanci i Trump ne vole Ivy League sveučilišta kako većina studenata na tim sveučilištima podržava Demokrate, a i prošle godine ta sveučilišta su bila mjesta studentskih prosvjeda za Palestinu. Republikanci planiraju uvesti porez na financijske fondove tih sveučilišta i uskratiti im bespovratna sredstva za istraživački rad. Najnovija vijest je da je Trump ukinuo 400 milijuna dolara bespovratnih sredstava Sveučilištu Columbiji u New Yorku zbog “nepoduzimanja mjera protiv kontinuiranog uznemiravanja Židova”.
Američki način studiranja je malo drugačiji nego hrvatski, studenti mogu u toku studiranja promijeniti određene smjerove studiranja. Koji su tvoji planovi? Na što si se sad fokusirao, gdje se vidiš u budućnosti?
Velika prednost studiranja u Americi jest da se ne treba odmah odabrati smjer i da se mogu kombinirati različiti smjerovi studiranja. A i nakon što se odabere smjer, kurikulum ostavlja dosta mjesta za izborne predmete kroz koji učenici mogu istraživati svoje akademske interese. Ove godine kroz svoje predmete pokušao sam istražiti što više područja. Tako sam uzimao predmete iz područja matematike, ekonomije, antropologije i književnosti. Smjer studiranja trebam deklarirati početkom druge godine studija. Jedino sigurno što za sada mogu reći je da planiram izabrati dvopredmetni studij, kombinacija jednog predmeta iz područja prirodnih znanosti i jednog predmeta iz područja humanističkih ili društvenih znanosti. Možda primijenjenu matematiku i antropologiju, ali sve je još podložno promjeni.
Jedno klasično pitanje za sve “naše” ljude vani – planiraš li se vratiti u Hrvatsku ili svoj profesionalni i poslovni put vidiš negdje drugdje?
Nekako mislim da je prerano da išta definitivno kažem. Za sada znam da ću minimalno ove četiri godine većinom provesti u Americi, a za poslije nisam siguran. Istina je da što se tiče karijere i potencijala zarada Amerika je neusporediva s Europom, a da ne spominjemo Hrvatsku. Iako, također je istina da Amerikanci imaju dosta lošu ravnotežu između posla i osobnog života, i ponekad se čini kao da žive da bi radili, umjesto da rade da žive. Jedino što mogu sa sigurnošću reći je da se definitivno planiram vratiti u Hrvatsku i da dugoročno sebe najdraže vidim u svojoj Istri, a sada kada, to još ne znam.
Kako izgleda “homesickness”, ima li toga? Što ti najviše nedostaje iz Ripende, ili Hrvatske općenito?
Prvi put kad sam otišao u Ameriku na devet mjeseci u srednjoj školi, ne bih rekao da sam imao problema s “homesickness” jer mi je nekako sve bilo novo i znao sam da ću se nakon devet mjeseci vratiti u Hrvatsku. Međutim sada vidim da mi nedostaje Hrvatska i Istra. Dosta sam vezan uz naš kraj, povijest, kulturu i način života i to jednostavno ne mogu pronaći ovdje u Americi. Pored toga nisam veliki zaljubljenik u Ameriku, čini mi se da je ovdje sve previše korporativno i uvijek u svrhu kapitala. Tako da bih rekao da mi pored obitelji i prijatelja, definitivno nedostaje i naša domaća kuhinja, more, naša beseda, glazba, izlasci, moj hobi gradnje suhozida i još mnogo toga. Ali kako ima dosta duge zimske i ljetne praznike, nasreću stignem provesti pristojan dio godine doma u svojoj Ripendi.
Imaš li poruku ili savjet za druge učenike iz Hrvatske koji sanjaju o prestižnim sveučilištima?
Moj najveći savjet bi bio da rade ono što vole i da razvijaju svoje strasti i interese. Većina učenika koja se prijavi na prestižne fakultete imaju odlične ocjene i i rezultate standardiziranih testova. Ono što Vam zaista može pomoći istaknuti se jesu vaši interesi izvan škole i izvannastavne aktivnosti kojima se bavite. Mislim da je veoma bitno povezati svoju životnu priču s vašim interesima, aktivnostima i budućim planovima. Pronaći nešto što vam se jako sviđa i o čemu ste jako strastveni, i razvijati taj interes. To će vam omogućiti da o tome pričate u svojim esejima, intervjuima i iz toga izgradite svoju jedinstvenu priču.
