Od 20. do 22. svibnja 2025. u Kinu Labin održala se Proljetna konferencija Kino mreže, nezavisne mreže kinoprikazivača koju su zajednički organizirali Pučko otvoreno učilište Labin kao domaćin te Udruge nezavisnih kinoprikazivača Kino mreže te hrvatski audiovizualni centar.
Konferenciju je prvog dana otvorila ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Labin Renata Kiršić Veselica sa zanimljivom povijesnom pričom o samom Kinu i svim njegovim usponima i padovima, a uslijedila je radionica pod vodstvom Andreja Frica (Kino Zona Zadar) u kojoj su prisutni predstavnici kinoprikazivača podijeljeni u grupe kako bi mogli zajedničkim snagama osmisliti nove pristupe i poboljšanja u svojoj djelatnosti za 2026. godini.
U pauzi smo ulovili Andreja i prokomentirali trenutnu situaciju, ali i budućnost kinoprikazivaštva u Hrvatskoj.
Kako biste opisali ovogodišnju proljetnu konferenciju Kino mreže? Koje su teme bile u fokusu konferencije i koliko su bile relevantne za vašu svakodnevnu praksu u Kino zoni Zadar? Jesu li neki paneli, radionice ili razgovori bili posebno korisni ili inspirativni za vas?
Zanimljiv i koristan susret s kolegama i prijateljima u divnom gradu!
U fokusu konferencije su bile teme razvoja strategije Kino Mreže za naredno razdoblje, primjer sjajne prakse Kina Valli iz Pule, novi programski koncept HAVC-a „Kino, igra i film“, Chat GPT u poslovanju te novi filmovi koji stižu uskoro u kina.
Sve teme su relevantne za našu svakodnevnu praksu, od novih naslova koji stižu, programskih koncepata za usvajanje, primjera dobre prakse za unaprjeđenje rada kina do zajedničkog strateškog planiranja. Ako trebam istaknuti neki panel onda bi je to učenje na primjeru Kina Valli čije djelovanje iznimno cijenimo i težimo ga dosegnuti jednog dana.
Koliko su konferencije poput ove važne za međusobno umrežavanje kino prikazivača iz različitih krajeva Hrvatske? Koliko je umrežavanje važno za razvoj neovisne kinoprikazivačke scene u Hrvatskoj?
Konferencije poput ove koju smo nedavno imali u Labinu nezamjenjivi su događaji za razvoj kinoprikazivaštva. Osim sjajne prilike za umrežavanje, platforma su za širenje znanja i informacija iz sektora, dijeljenja primjera dobrih i loših praksi u poslovanju, relaksacije i ljekovitog „kukanja“ te otkrivanja divnih mjesta na koja nas život možda ne bi doveo.
Dogovorili smo novu suradnju, ulazak u mini mrežu pet kina i to iz Labina, Bjelovara, Korčule, Varaždina i Zadra usmjerenu na zajedničku programaciju te apliciranje i, nadamo se, ulazak u europsku mrežu kinoprikazivača „Europa cinemas“.
Jeste li sklopili neke nove suradnje ili dogovorili buduće projekte tijekom konferencije u Labinu? Na koji način Kino zona surađuje s drugim članovima Kino mreže? Možete li navesti neki uspješan primjer?
Surađujemo već godinama s nekolicinom članova Kino Mreže, a zadnje dvije godine organiziramo cikluse autora s Kino Velebitom iz Koprivnice. Ove godine bio je to ciklus filmova Pedra Almodóvara, a lani Michaela Hanekea. Oba programa ostvarila su potporu i HAVC-a.
Imate li neko nezavisno kino u Hrvatskoj čiji primjer dobre prakse želite (ili već jeste) replicirali na svom primjeru?
Voljeli bi dosegnuti jednog dana kvalitetu, raznovrsnost programa i broj publike kakav imaju splitska Zlatna vrata i Bačvice, Art kino Rijeka, Kino Vali iz Pule te Kino Kinoteka i Kino Tuškanac. To su najveća hrvatska kina i prirodno putokaz razvoja. Najveći uzor u razvoju zajednice nam je Kino Mediteran s postignućem razvoja duž obale i unutrašnjosti Dalmacije. Oni su nam od samih početaka bili od pomoći, dostupni uvijek i pružali najveću podršku na čemu smo uvijek zahvalni.
Koja su sličnosti, a koje različitosti između Labina i Zadra što se tiče kina? Oba su grada na moru, i turizam svakako ima utjecaja. Pomaže li ili odmaže sezonalnost turizma na kontinuitet kina kroz godinu?
Sličnost su otežani uvjeti rada, infrastrukturni i financijski, jedan ekran i izgradnja publike ispočetka bez obzira na kinoprikazivačku prošlost. Ipak veličina grada je razlika, Zadar s preko 70.000 stanovnika uz barem još toliko ljeti te status studentskog grada nudi značajno veći potencijal privlačenja gledatelja nego Labin s 10.000 stanovnika. Prednost Labina je što kino vodi Pučko otvoreno učilište dok Kino Zonu vodi udruga što djelovanje čini težim.
Sezonalnost turizma barem u trenutačnom obliku rada jednog i drugog kina ne vjerujem da puno donosi. Uglavnom publiku ljeti čine domaći ljudi i kontinentalci. Turiste zanima, ali kako se u Zadru zadržavaju nekoliko dana uglavnom izostane posjeta. Tijekom godine rijetki smo konstantni sadržaj na turistički fokusiranom centru grada tako da možemo reći kako nam to, nažalost, ide u prilog.
Kako biste opisali trenutačno stanje neovisnih kina u Hrvatskoj? Kakvo je stanje kina uopće ako ga uspoređujemo sa sve invazivnijim streaming servisima? Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju manja nezavisna kina danas — tehnički, financijski, programski…?
Delikatno je prva riječ koja mi pada napamet. Kako bi se kino natjecalo sa streaming servisima nužan je kvalitetan sadržaj, udobnost, visoka tehnička kvaliteta, ugodno okruženje i po pristupačnim cijenama. Realnost nezavisnih kina u Hrvatskoj je da se u nužnosti za inovativnosti sadržaja, edukacija i radionica nerijetko ide iznad realnih kapaciteta. Naime, financije dostupne kinima ne prate potrebu za angažmanom dodatnog kadra, kao i povećanje plaća postojećem što budućnost rada i razvoja kina čini nesigurnom.
Kakvo je stanje u Zadru? Što je dobro, a koje su vam boljke?
Zadarsko stanje je još i delikatnije jer se, zbog još neidentificiranih razloga, sustavno zapustila kinoprikazivačka tradicija i filmska pismenost diljem županije. Cjelogodišnje kino u zatvorenom, ako se ne varam, uz Zadar ima tek Benkovac i Sv. Filip i Jakov, a uskoro bi ga trebao dobiti i grad Pag, dok namjensku stalnu ljetnu kino pozornicu ima jedino Biograd. Ovo će biti treće ljeto da imamo tjedne projekcije na otvorenom u Preku, na otoku Ugljanu, a uz uspostavljenju potporu Turističke zajednice Preko vjerujemo da će se kino razvijati dalje. Sporadične projekcije diljem županije postoje, ali daleko je to od potrebnog i optimalnog.
Što bi, po vama, trebalo napraviti kako bi se dodatno ojačala pozicija nezavisnih kina u kulturnom pejzažu Hrvatske?
Nužnost je prvo omogućiti kvalitetno financiranje, putem lokalnog, regionalnog i nacionalnog sufinanciranja kinoprikazivaštva uz snažan edukativni program. Potom ulagati u infrastrukturu i ljude, od menadžerskog i tehničkog do edukatora i marketinga. Uz kvalitetno promišljanje i osluškivanje potreba publike te uspostavljanje kontakta s novim generacijama i možda drukčijeg poimanja kino doživljaja od onog na što smo naviknuli moglo bi doći do promjena i snažnije pozicije. Pritom se ne smije zaboraviti da su nezavisne kina izuzetno bitna publici u srednjim i zlatnim godinama kao izvor druženja i intelektualne zabave.
Jedna anegdota koja dočarava posebno zadarsku problematiku – prije koju godinu smo ugostili sjajnog nagrađivanog redatelja iz Italije koji nam je kazao kako mu je teško povjerovati da imamo problem s uspostavljanjem jednog gradskog kina dok je u Italiji normalno da gotovo svaki kvart ima svoje kino, ljetne pozornice posebno.
Kako motivirati i privući publiku u manjim sredinama da dolazi u kino, posebno kada postoji jaka konkurencija digitalnog sadržaja kod kuće?
Ključ koji se nama pokazao uspješnim je svojevrsno event kino, dakle jedinstveni događaj i osjećaj propuštanja ako se ne dođe – nema reprize, sad ili nikad. Naravno, nije to nešto što smo inicijalno zamislili, repertoarno kino je ipak naš ideal, ali kako smo bili, a i dalje jesmo, ograničeni podstanarstvom i rijetkim terminima, morali smo stanje prigrliti i učiniti ga svojim. Bitno je da se posjetitelj što više osjeća prihvaćen, prepoznat i cijenjen – ne samo kao osoba već i kao filmski kritičar. Razgovor i prostor da se izraze i podijele mišljenje stvara zajednicu.
Kako vi u Zadru balansirate između art-filma, dokumentaraca i komercijalnijih sadržaja? Kakav sadržaj najbolje prolazi kod publike?
Naša programska odrednica od početka je bazirana na festivalcima, nezavisnoj produkciji, art filmu, klasicima i dokumentarcima stoga su komercijalni naslovi rijetkost. Publika je od početka dobro reagirala jer primjećuju razliku i cijene kvalitetu. Mladi sjajno reagiraju na cikluse kultnih autora koje smo imali poput Kar Wai Wonga, Hanekea, Lyncha i Almodóvara kao i na obljetničke filmove na otvorenom kad projekcije nerijetko rasprodaju. Jedinstvena im je to prilika vidjeti klasike na velikom ekranu i to prepoznaju u sve većem broju.
Kino mreža okuplja nezavisna kina iz različitih sredina – od gradova do otoka, od manjih do većih gradova. Primjećujete li razliku u kino publici između manjih i većih gradova? Što publika u manjim sredinama traži? Kako to izgleda u Zadru?
Dom nam je Zadar, ali već treću godinu vodimo i ljetno kino u Preku, na otoku Ugljanu, te ponekad odlazimo i u manja mjesta u okolici Zadra. Primjećujemo ljubav prema filmu i potrebu za kinom, a posebno se ističe potreba za filmom za djecu u manjim sredinama.
Koliko su lokalne zajednice uključene u rad vašeg kina i kako razvijate dijalog s njima?
Intenzivno surađujemo sa zadarskim Sveučilištem i srednjim školama na zadarskom području, posebno s Prirodoslovno grafičkom školom gdje uključujemo učenike u dizajn, montažu, programaciju i komunikaciju s medijima kroz projekt Srednja Kino Zona i Hitchcock nights, turističkim zajednicama te Gradom Zadrom i Zadarskom županijom kao krovnim predstavnicima lokalnih zajednica. Također, naša web stranica je poput malog portala za film i nije vezana samo za projekcije već i donosimo vijesti, osvrte i in memoriam tekstove. Organiziramo i panele, radionice i gostovanja autora na kojima se razmjenjuju ideje i stavovi, dublje obrađuju aktualnosti te kritički promišlja. Takva društvena uloga kina nam je iznimno bitna – želja nam je da kino bude prostor dijaloga, učenja i promišljanja, ne isključivo konzumacije filma, kokica i pića.
Što vas najviše motivira u radu s neovisnim kinom i filmskom publikom?
Nakon navike koju sam stvorio na fakultetu da su europski, nezavisni i art filmovi, dokumentarci i klasici dostupni i udaljeni tek najviše tri autobusne stanice po povratku u rodni grad doživio sam novu stvarnost. U to vrijeme u Zadru smo imali tek sjajan ljetni filmski festival fokusa na autorski prvi i drugi film i revijalni program iz cijelog svijeta, ali tijekom godine nije bilo sličnog programa. Radio sam na zadnja dva izdanja festivala kao producent orijentiran na nabavku filmova i hospitality. Po gašenju festivala ostala je „spaljena zemlja“ te se dvije godine peklo pokretanje kina. Srećom kroz poziv „Kultura u centru“ uspješno smo nabavili opremu i 2019. revitalizirali ljetno kino nakon preko 40 godina te pokrenuli cjelogodišnje nezavisno kino.
Rad u kulturi često nije dovoljno prepoznat i vrednovan, često ovisi o pojedincima i njihovoj upornosti, marljivosti i ne odustajanju. Gdje pronalazite inspiraciju i motivaciju da nastavite “gurati” i ne odustanete?
Imao sam priliku proći kroz sva tri sektora, realni, državni i civilni te sam se nekako „navukao“ na civilni sektor (uz ovaj posao radim i kao voditelj Volonterskog centra u Zadru, također pri udruzi). U jednu ruku je najzahtjevniji jer ga u pravilu obilježava nesigurnost financiranja, radnih mjesta te prostora djelovanja, ali s druge strane nudi najviše mogućnosti za kreiranje sadržaja, prilagodbu radnog vremena vlastitom ritmu te solidarnost i međusobna suradnja. Veseli me organizacija aktivnosti i provedba projekata od značaja za našu zajednicu pa se „zažmiri“ na ostale poteškoće.
Postoji li neki filmski trenutak ili događaj iz vaše karijere koji vam je posebno drag?
Prije koju godinu pozvan sam u žiri Sarajevo film festivala za nagradu CICAE, međunarodnog udruženja art kina. Bila mi je neizmjerna čast i čudesno iskustvo doživjeti najveći regionalni festival iz pozicije žirija. Devet dana sjajnog filma, druženja s kolegama, radionica, ocjenjivanja i upoznavanja grada. Ponovilo se!
Ovo nije vaš prvi boravak u Labinu, a uvijek nam je zanimljivo čuti kako izgleda Labin iz neke druge perspektive. Što vam se sviđa u Labinu, a što mislite da može biti bolje?
Uz Labin vežem najljepše uspomene iz perioda studiranja. Naime, kako sam studirao na Ekonomskom fakultetu u Rijeci, na drugoj godini sam upoznao nekolicinu dragih prijatelja iz Labina i šireg područja te doživio brojne lijepe zgode.
Sviđa mi se uključivost, opuštenost i druželjubivost ljudi, priroda, mir i sigurnost područja te labinski govor!
Premalo sam tu da bi mogao ukazati na nešto što bi moglo biti bolje, ali možda nešto što je zajedničko svima nama je potreba za više kvalitetnog kulturnog sadržaja jer kultura obogaćuje pojedinca i društvo!
