Kao što smo već ranije najavili, u novoj godini uvodimo tako i neke novitete. U suradnji s Pučkim otvorenim učilištem Labin donosimo vam recenzije najnovijih filmskih uspješnica koje za vas recenzira Toni Juričić, doktorand filmskih studija Durham Universityja te umjetnički voditelj programa Kina Labin.
Redatelj Damien Chazelle nije puno trebao čekati da postane autorski mezimac Hollywooda. Kritiku i publiku je osvojio genijalnim Ritmom ludila (Whiplash, 2014) za kojeg je nagrađen Oscarom za montažu i zvuk, dok je J.K. Simmons osvojio zlatnog kipića za najbolju sporednu ulogu. Da nije one-hit wonder, Chazelle je to dokazao s La La Land (2016). Oda klasičnom Hollywoodu koja pleše na granici između želja i stvarnosti, Chazellov mjuzikl je ponovno zaredao brojne nominacija (a potom i nagrade), uključujući i Oscara za najbolji film kojeg je izgubio od Mjesečine (Moonlight, 2016). Ritmična genijalnost prvijenca gdje se intenzitet želje za uspjehom amplificira montažom i genijalnim glumačkim izvedbama te melodramatična posveta starim holivudskim mjuziklima je bilo dovoljno da, kako se čini, taj isti Hollywood pokloni Chazellu nepotpisani ček da realizira što god mu padne pa pamet. Prvi rezultat neupitnog povjerenja u Chazellov talent je Prvi čovjek (First Man, 2018), ekranizacija života Neila Armstronga kao prvog čovjeka na mjesecu. Film je prošao gotovo pa nezapaženo kod kritike i publike. Unatoč tome, holivudske glavešine nisu potpuno izgubile povjerenje pa je Chazelle dobio još jedan nepotpisani ček da ostvari svoju viziju. Ovoga puta se vratio sigurnoj formuli – želja za uspjehom u kombinaciji s estetikom starog Hollywooda. No umjesto da prikaže raskoš i glamur koji se nalazi na filmskoj traci, Chazelle je s Babylonom odlučio istražiti mračniju stranu tvornice snova.
Metafora Babilona kao izvora razvratnosti razvija se u filmu kroz protagoniste koji inkapsuliraju toksičnost holivudske priče o uspjehu. Chazell tako na pozornicu postavlja sljedeće likove: Manuel „Manny“ Torresa (Diego Calva) kao imigrant koji obavlja sulude zadatke kako bi bakanalije holivudskih producenta mogle uspješno probiti granice razuzdanosti, Nellie LaRoy (Margot Robbie) kao neobuzdana zvijezda u usponu, Jack Conrad (Brad Pitt) kao glumac nijemih filmova čija era završava s prijelazom desetljeća te Sydney Palmer (Jovan Adepo), afroamerički jazz glazbenik čija glazba postaje soundtrack razularenih zabava. S protagonistima na pozornici, redatelj gradi scenografiju starog Hollywooda dugačkim kadrovima seksa, droge i jazza. Sekvenca zabave usred kalifornijske pustinje također služi kao signal što gledatelji mogu očekivati od filma. On je dug, kaotičan, i ekscesivan. Unutar kakofonije satkane od seksualnih transgresija i moralne izopačenosti koja se manifestira u polusatnoj uvodnoj sekvenci, upoznajemo protagoniste koji koriste zabavu kao svoj ground zero za napredak u karijeri. Manny dovlači slona i rješava se predozirane maloljetnice koja urinira po producentima, Nellie se predstavlja kao lažna zvijezda i svojim ekscentričnim ponašanjem privuče svoju prvu ulogu, Sydney kod publike podiže uzavrelu atmosferu s bandom, a Jack, kao živući bog glume među smrtnicima, uživa u dekadentnosti posljednjih dana Rima. Posljednji dani rima su još jedna očita metafora koja se iščitava iz Chazellovog filmskog epa. Prvo holivudsko carstvo se nalazi pri kraju. Točnije, nalazi se na pragu tranzicije, iz nijemog u zvučni film kojim započinje drugo holivudsko carstvo zvuka (a potom i Technicolora). Tranzicija iz nijemog u zvučni film označava i drugu tektonsku promjenu u Hollywoodu. Raskalašenost postaje tabu koji se potiskuje na rubove Los Angelesa, a čednost je ta u koju su uperene svjetla i kamere.
Zvučni film i nova senzibilnost Hollywooda postaje prepreka u karijeri protagonista. Dok Nellie u prvoj polovici filma uspješno gradi karijeru zvijezde nijemih filmova, a Jack nastavlja osvajati publiku svojom pojavom, zvuk na površinu izvlači njihove glumačke mane. Nellie ima monoton glas i ne snalazi se na setu s mikrofonima. U Jackovom slučaju, zvuk otkriva kako bog nijemog filma zapravo i ne zna glumiti toliko dobro. S druge strane, Manny i Sydney pronalaze uspjeh unutar tranzicije. Zvučni film postaje prigodan medij koji sintetizira raskoš scenografija te virtuoznost jazz glazbe. To primjećuje i Manny. Kao novopečeni šef studija, njegova je ideja da sa Sydneyjem snimi kratki glazbeni jazz filmovi čime se dodatno amplificira potencijal, ali i budućnost, zvučnog filma. Druga medalja uspjeha je promjena identiteta. Kako bi se uklopio u novi život, Manny odbacuje svoje meksičko podrijetlo, prekida odnose s obitelji i stvara priču kako je filmaš koji je stigao iz Madrida. Sydneyju tijekom snimanja filma zamjeraju da je previše bljedolik za Afroamerikanca te je primoran postupiti po sramotnim odlukama tadašnjih studija i nanijeti kremu za blackface da bude jednako crn kao kolege iz kadra (i da time producenti zarade više para na američkom jugu).
Dok se Jack kao kameleon adaptirao novom načinu holivudskih zabava, Nellie odbacuje tranziciju iz razvratnosti u lažni moral. Njezin pokušaj da preokrene svoju ličnost zločeste cure u oličenje čednosti se brzo sudari s gađenjem prema novoj eliti/novom Hollywoodu koja (doslovno) natjera Nellie na povraćanje. Problem je što Hollywood, sudeći po kritikama i neuspjehu na kino blagajnama, ne voli kad ga snima pod lošim svjetlom. To da Hollywood nije sklon prikazivanju onog što se skriva pod tepih je najbolje prikazano u sekvenci kad Manny, pri kraju filma, odlazi na skrivenu zabavu unutar rudnika na rubu grada. Kako silaze, rudnik postaje mikrokozmos u kojeg se sjatila sva izopačenost koju studijske glavešine skrivaju od javnosti. Scena neodoljivo podsjeća na danteovski silazak u holivudski pakao, mjesto zaposjednuto potisnutim i animalističkim žudnjama kojima se omogućava privremena sloboda.
Uz svu raskoš Chazellovog talenta (posebice u kombiniranju zvuka i slike) u kreiranju epskog (barem po dužini trajanja) prepričavanja holivudske povijesti, Babylon se urušio pod pritiskom trosatnog trajanja i eksplicitnog prikazivanje razvratnosti filmskih djelatnika. Kritika i publika (posebno američka) je bila sklonija Spielbergovoj sterilnoj autofikciji o počecima jednog od najvećih redatelja. Umjesto razvratnosti, Spielberg nudi toplu priču o svojoj obitelji kao temelju njegove karijere. Umjesto danteovskog silaženja u pakao filmske industrije, Spielberg gledatelja ostavlja na površini. Vodi ga turističkog turom holivudskom tvornicom snova te nikad ne zadire ispod površine, kako Hollywooda tako i svojeg života kojeg uobličava u inspirativnu filmsku priču. Unatoč trosatnom trajanju, Babylon je iskustvo koje je potrebno doživjeti u kinu. Tome pomaže i struktura gdje se film dijeli na neoznačena poglavlja s početkom i krajem, gurajući priču naprijed (a likove prema rubu) i zaokupljujući time gledateljevu pažnju do same odjavne špice. Podijelivši kritiku i publiku, Babylon postaje, posebice s posljednjom scenom (koja, ruku na srce, u jednom trenutku postane preduga i klišejna posveta Tornatoreovom Cinema Paradiso), oda ne samo povijesti filma već i povijesti filmske tehnologije i njezinim transformacijama tijekom posljednjih sto godina.
