Hrvatski film već gotovo tri desetljeća prati zli glas koji odbija domaću publiku od kino dvorana. Gledatelji mu zamjeraju opsjednutost ratnim tematikama, teškim socijalnim problemima, nedostatak humora i druge probleme. S druge strane, više je nego primjetno kako su se hrvatski filmaši odmaknuli od drvene glume, banalnih dijaloga i bespotrebne demonizacije srpskog stanovništva koje je dominiralo nacionalnom kinematografijom devedesetih godina (za više o tome preporučujem odličnu knjigu Jurice Pavičića o stilu i ideologiji u postjugoslavenskoj kinematografiji). Nanizali smo i komedije. Karaula je bila odlična. Što je muškarac bez brkova također. Posljednji Srbin u Hrvatskoj je postmodernistička ludnica od filma koja nam je bila prijeko potreba. Najzaslužniji što se humor vratio u hrvatska kina je definitivno Vinko Brešan sa svojim komedijama Kako je počeo rat na mom otoku i Maršalom. No dok hrvatski redatelji stvaraju i nižu, pogotovo u zadnjih desetak godina, odlična filmska ostvarenja (najbolji recentni primjer toga je prošlogodišnje Sigurno mjesto Juraja Lerotića), publika i dalje ostaje po strani. No to ne vrijedi za žanr koji se kroz povijest hrvatske kinematografije pokazao kao najotporniji, žanr koji je iznjedrio filmske klasike na koje zub vremena nema nikakvog učinka. Riječ je o dječjem filmu. Dnevnik Pauline P, adaptacija istoimenog romana/serijala Sanja Polak, je dokaz kako je dječji film žanr koji vraća mladenačku energiju i život u nacionalnu kinematografiju.
Dnevnik Pauline P se od same uvodne scene nameće kao pravo osvježenju. Postavlja nas u cipele istoimene junakinje koja je upravo započela novi (treći) razred osnovne škole. Uz novu školsku godinu, Paulina ima i novog učitelja i novu učenicu u razredu. Upravo s Anom, djevojčicom koja se prebacila u njihovu školu, počinju problemi za devetogodišnjakinju. Upravo pridošlica postaje pukotina koja destabilizira Paulinin status kao prve dame trećeg C razreda. No Ana je tek početak problema za junakinju koja nastoji preskočiti svaku prepreku tijekom jedne školske godine. Raznolikost podzapleta (svađe s prijateljima, izleti, plesovi) pojačava dinamičnost filma koja je (pod)žanrovski raznolika. Film uspješno spaja elemente horora, misterija, komedije i romanse te obiteljske razmirice u šarmantnu avanturu koju predvodi Katja Matković u ulozi Pauline P. Katjin talent, popraćen vrlo dobrim izvedbama ostatka glumačkog ansambla, postaje dodatan element koji adaptaciju lektire pretvara u filmsko štivo koje je zamara mlađe (ali ni starije!) gledatelje. Režija Nevena Hitreca pažljivo koordinira dinamičnost i raznolikost Paulininog života. Film ne postaje zamoran unatoč brzim izmjenama zapleta i raspleta, između svađa i mirenja, između problema i rješenja.
Jedna od rijetkih zamjerka filma se pronalazi u tome što se suviše komično pristupa težim temama kojima se je, iz edukativnih razloga, moglo pristupiti malo ozbiljnije. Iznimno je važno govoriti o obiteljskim problemima te što oni za sobom povlače, pogotovo iz perspektive junakinje koja čini sve kako bi ih pomogla riješiti. No idilični pristup rješavanju te suviše komičan pristup može utopiti tu poruku i podršku koja se kroz Paulinu šalje djeci koja su se pronašla u sličnoj situaciji. U svijetu Pauline P odrasli su ti koji se ponašaju kao djeca i čije djetinjaste odluke povlače ozbiljne posljedice. Zrelost Pauline se iščituje već na samom početku filma kada, sa svojom najboljom prijateljicom, komentira odveć brižnu majku i njezinu nemogućnost da bude samostalna. Replika nagovještava ulogu junakinje između majke i oca, no ona i naglašava Paulinin britak smisao za humora.
Humor, pozitiva i šarenilo prožeti su filmom. Od uvodne sekvence do odjavne špice, gledatelje Paulina uvlači u svoj svijet gdje se mašta i stvarnost međusobno preklapaju. Junakinja nas vraća u školske klupe gdje su se rivalstva sa školskim kolegama i prve romanse činili vrhuncem naših života. Dok djeci film pruža više no adekvatnu adaptaciju omiljene školske lektire, odraslima Hitrec pruža prozor u svijet kakvog smo možda zaboravili. Dnevnik Pauline P će zasigurno pronaći svoje mjesto u povijesti hrvatske kinematografije kao jedno od boljih ostvarenja u žanru dječjeg filma. S obzirom na popularnost književnog predloška koji je iznjedrio nekoliko nastavaka, nema sumnje kako nas očekuje i filmski serijal o (ne)zgodama Pauline P.
