Publika i kritika je s oduševljenjem dočekala povratničku ulogu Brendona Frasera, glumca koji je nestao sa spotlighta holivudskog glamura nakon razvoda koji ga je financijski i emocionalno uništio te seksualnog napastovanja od strane jednog od organizatora Zlatnih globusa. Šestominutne ovacije na filmskom festivalu u Veneciji (gdje je Kit premijerno prikazan) su dokaz da je Fraser ostao omiljen glumac kod publike, naročito zbog uloga u hitovima s početka tisućljeća (Mumija i dalje ostaje jedan od najzabavnijih avanturističkih filmova). Možda je Kit Brendonov povratak na velike ekrane, no glumac je već niz godina prisutan na malim ekranima. Ulogom u Doom Patrol, Fraser je zacementirao svoju sposobnost da istovremeno glumi komične, ali i tragične, junake. Kit Darrena Aronofskog tako postaje više nego prigodan kostur kojemu glumac može udahnuti svu raskoš svog talenta i dati život filmskoj adaptaciji istoimene drame Samuela D. Huntera. Glumačka sposobnost protagonista i sporednih uloga (koje su genijalno odradile Sadie Sink i Hong Chau) je nažalost jedino što drži film na nogama. Bez surove emocionalne snage glumačkih izvedbi, Aronofskov film bi se srušio na pod. Poput njegova protagonista, Kit se jedva kreće i nema ikakve šanse da potrči.
Snimljen u 4:3 formatu i koristeći kadrove interijera (rezultat adaptacije s kazališnih dasaka na filmski set), pojačava se tjeskoban Charlijev portret kao depresivnog i pretilog muškarac. On živi sam, ne izlazi van te radi kao profesor čija se komunikacija sa studentima odvija online (dok drži kameru isključenom kako nitko ne bi vidio kako izgleda). Jedini doticaj s vanjskim svijetom je Liz, medicinska sestra koja se brine za njegovo zdravlje. Liz je i sestra Charlijevog mrtvog partnera Alana zbog kojeg je profesor ostavio ženu i kćer Ellie (Sadie Sink). Alanovo samoubojstvo je okidač protagonistove depresije i prežderavanja. Elementi filma (depresija, samoubojstvo, pretilost) tvore skliski teren za ispitivanje mučne tematike i nažalost, Aronofsky se već pri samom početku posklizne i ne uspijeva više podignuti. Film nastavlja redateljevu tradiciju stila ispred supstance, gdje se kroz morbidno pretilog lika Charlieja nastoji izazvati jeftine emocije samilosti bez da se previše zagrebe ispod površine.
Također, Kit je kontinuitet Darrenove opsesije sa spiritualnošću koja se u filmu manifestira u kultu sudnjeg dana te liku Thomasa, misionara koji kroz vjeru nastoji spasiti protagonista. Sudeći po kritikama prijašnjih filmova, redatelj ne uspijeva pronaći plodno tlo da istraži kompleksnu prirodu religije, vjere i spiritualnosti. To je vidljivo u njegovoj Fontani života (iako je autoru ovih redaka Fontana više nego drag, a soundtrack na kojemu je radio Mogwai se još uvijek zna zavrtjeti), dramom iz 2006. s elementima povijesnog epa i fantastike koja se smatra prvim grijehom u redateljevoj karijeri. Gotovo potpuni potop kod publike i kritike je Aronofsky tako dočekao sa svojom ekranizacijom biblijske priče o Noi te biblijsko/ekološko osviještenoj Majka! (koju autor ovih redaka također voli) koja je podjednako podijelila gledatelje. Nažalost, Thomas je plitak lik. Dok tijekom filma bezuvjetno vjeruje da može približiti Charlieja Isusu, lik napravi potpuni zaokret pred kraj i odustaje od svoje misije nakon sukoba s protagonistom. Kako je uletio u film, tako je i misionar izletio iz priče. Pokušaj spašavanja ima veću emotivnu težinu kod Liz kojoj je Charlie jedino što je preostalo od njezinog brata, na dane njegova života kad je bio sretan i svoj.
Dok je Thomas plitak lik, Ellie i Liz su jedine koje uspijevaju isplivati na površinu u površnom filmu o posljedicama gubitka te metamorfoze očaja u depresiju. Dok Liz posjeduje brižnost prema protagonistu (ali i omogućuje prežderavanje), Ellie je ispunjena gorčinom prema svom ocu koji ju je napustio zbog drugog muškarca. Unatoč njezinom teen angstu (i činjenici da mu je ubacila dva-tri Ambiena u piće kako bi zaspao), Charlie bezuvjetno vjeruje da je Ellie zaboravila koliko je ona zapravo nevjerojatna i dobra osoba. Njegovo vjerovanje da su svi ljudi u svojoj srži brižni prema svojim bližnjima gledatelju tako dolazi kao patetičan pokušaj propovijedanja o ljudskoj dobroti, a propovjedanije je (nažalost) još jedan atribut koji karakterizira Aronofskovo stvaralaštvo (pogotovo u posljednja tri filma, ali već i u Rekvijemu za snove se nazire taj ton propovjednika). Film koji nudi mogućnost ispitivanja depresije kroz kompleksni prikaz muškog queer tijela nažalost podbacuje u tom segmentu. Charlie tako postaje pasivni heroj čiji gorostasna i gojazna vanjština služi da amplificira melodramatični efekt i izmami suzu kod publike. A sa suzom kod publike, možda izmami i kakvu nagradu.
