Adaptacija istoimenog romana Paola Cognettija na veliki ekran donosi monumentalnost talijanskih Alpa u čijem se podnožju razvija prijateljstvo dvoje dječaka. Okosnica priče je jednostavna. Prijateljstvo koje traje godine, prijateljstvo koje prati uspone i padove, prijateljstvo kao sjeme iz kojeg može izrasti već viđena priča no, ako je ona dobro njegovana, postaje priča koja nudi meditativno istraživanje međuljudskih odnosa.
Ono što me je pri samom početku začudilo je odluka režijskoga tima, točnije Felixa van Groeningena i Charlotte Vandermeersch, da koriste 4:3 format slike umjesto dominantnog 16:9 formata kojim bi se obuhvatila silovitost i ljepota planinskog života u zaboravljenom selu. Zahvaljujući fotografiji Rubena Impensa, suženost slike dodatno amplificira silovitost prirode i intimu dječačkog prijateljstva. Na taj način imamo dojam da u rukama držimo album ispunjen Polaroid fotografijama, album kojemu se vraćamo jednom kad ostarimo, kada pokušavamo, barem na trenutak, oživjeti onu djetinju nevinost koju smo izgubili negdje na putu prema odraslosti.
Struktura filma je trodijelna. Djetinjstvo. Kuća u planini. Ono što kasnije dolazi sa životom. Na ova tri pojednostavljena narativna elementa se može analizirati film. U prvoj cjelini, pratimo Pietra i Bruna. Dok je Pietro dijete iz grada koje ljetne praznike provodi u selu, Bruno je jedino (i posljednje) dijete tog sela. Ovdje dolazi do standardnog dramaturškog elementa za ovaj tip filma, gdje se dvojac iz dva drugačija svijeta upoznaju i postaju najbolji prijatelji. No zahvaljujući književnom predlošku i Vendermeerschevoj adaptaciji istog, uvodi se publiku u njihov život kroz iskrenost prijateljstva. Vodi nas se kroz pitoreskne kadrovi koji ostaju urezani ne samo u Pietrovim sjećanjima, već i u nama jednom nakon što se svjetla kinodvorane uključe. Važan element u prijateljstvu dvoje dječaka je i odnos s Pietrovim ocem. On je zamjena za Brunovog odsutnog oca, ali nikako ne zanemaruje svog vlastitog sina. To se iščitava iz scene planinarenja, gdje Pietro, nenaviknut na planinski zrak, osjeća slabinu i ne može nastaviti dalje. Ovdje nema ljutog i razočaranog oca, već oca punog razumijevanja i brižnosti koji potom, da „ohrabri“ sina, daje da on predvodi njihovu malu ekspediciju natrag kući. Odnos se brzo mijenja s odlaskom iz sela, s odrastanjem, gdje Pietro kao tinejdžer i mladić, više ne može podnijeti oca i njegove zastarjele svjetonazore oko toga kako se treba živjeti, koji fakultet se treba upisati i koji posao pronaći.
Očeva iznenadna smrt zatvara prvu narativnu liniju i otvara drugu. Pietro se vraća na planinu sa saznanjem da je otac kupio ruševinu od kuće na obronku i saznanjem kako je Bruno, od kojeg se protagonist udaljio tijekom godina, održavao odnos s preminulim. Renovacijom kuće se ne obnavlja prijateljstvo otuđenih dječaka već i Pietrov odnos s ocem. Renovacijom kuće obnavlja se ista ona dječačka zapanjenost, gradi se sigurno mjesto u kojeg se i Pietro i Bruno mogu povući jednom kada svijet, bio on mikrosvijet koji se manifestira u selu podno planine ili pak metropola poput Torina, postane previše za njih. Taj eskapistički odmor od života postiže potpunu sliku i doživljaj minimalnim intervencijama filmske glazbe, gdje se prednost daje zvučnoj kulisi satkanoj od alpske faune koju povremeno razbija odličan izbor glazbenih numera inozemnih bendova. Bruno pronalazi ljubav, Pietro pronalazi ljubav prema planiranjem i otisne se put Nepala, gdje slijedom okolnosti, i on pronalazi ljubav.
Pietrova putovanja na relaciji Nepal – Italija čine treću narativnu liniju filma. Protagonist, kao uspješni pisac više vremena provodi osvajanjem Himalaja. Brunov odnos sa suprugom postaje sve teži dok se novopečena obitelj suočava s financijskim problemima. Kuća Pietrovog oca postaje posljednje utočište za kontemplaciju života, no bijeg u nju ne nudi rješenje. Ona može ponuditi privremeno ublažavanje, no protagonist je taj koji mora preuzeti aktivnu ulogu da razriješi stvar. Upravo to poništavanje planine kao sigurnog mjesta i eskapističkog utočišta dezintegrira prvotnu dječačku zapanjenost i pruža sliku prirode kao destruktivne sile koja uništava pred sobom i one koji u njoj pronađu jedinu utjehu. Destruktivni potencijal planine postaje poruka urušavanja života pod pritiskom, pri nemogućnosti da se suočimo sa svojim problemima, pri nemogućnosti da nađemo rješenja. Snijeg i led koji prekriju vrhove, koji prekriju život, ostaju, kao što je Pietrov otac pri početku napomenuo, uspomene na prošle zime, čuvari uspomena. Dobrih uspomena. A te vrhove, i snijeg koji ostaje na njima kroz godine, zajedno s dobrim i lošim uspomenama, možemo vidjeti iz daljine. Postaju dio našeg života, uvijek da nas vrate, uvijek da nas upozore.
