Tijekom dodjele Oscara bio sam razapet između dvije nove filmske ljubavi. S jedne strane, htio sam da kipiće pokupe Duhovi otoka zbog McDonaghovog suptilnog ispitivanja beznađa te izvora cikličnosti nasilja. No s druge strane, Sve u isto vrijeme me podjednako ostavio bez riječi ispred velikog ekrana. Dvosatno putovanje kroz različite svemire, gdje su rakuni vrhunski kuhari ala Ratatouille, gdje ljudi imaju hot-dog prste, gdje se ljudski život nikad nije razvio već smo (p)ostali kamenja s osjećajima postaju stanice na emotivnoj Odiseji emigrantske obitelji u krizi. Ovo nije film o spašavanju multiverzuma kojega zadnjih par godina forsiraju Marvelovi filmovi, nažalost s često neuspješnim efektom (Ant-man: Kvantumanija je bio takvo razočaranje da sam kao djelatnik u kinu izašao na pola filma). Sve u isto vrijeme je film o odnosu majke i kćeri, odnosu kćeri i oca, odnosu otuđenih supružnika koji su napustili Kinu kako bi ostvarili američki san.
Sve počinje prijavom poreza. Supružnici Evelyn i Waymon Wang odlaze u poreznu kako bi s poreznom revizoricom razriješili razlog kupnje karaoka za praonicu rublja koju Wangovi posjeduju. Prve minute filma daju do znanja kako filmom dominiraju impresivne glumačke snage te se već brzim i britkim replikama između likova dočarava međuodnos te status u obitelji. Evelyn je ta koja je dominantna i odrješita. Njen karakter je suprotnost Waymondovom dječakom ponašanju iz kojeg frca nevina dobrota. Njen karakter je i u sukobu s kćeri Joy čiju lezbijsku vezu ne prihvaća te je sakriva od svog oca i Joyinog djeda. Hektičnu atmosferu koja se odvija unutar obiteljske praonice rublja tijekom pripreme slavlja kineske nove godine i zgrade porezne uprave razbija iznenadni dolazak Waymonda iz alternativnog svemira te uvlači Evelyn, a i nas kao publiku, u mahnitu vožnju spašavanja svjetova.
No dosta s prepričavanjem priče. Pitanje je – što točno čini film genijalnim da ostane pod svjetlima reflektorima, da puni naš newsfeed, da se njegov naslov proteže portalima gotovo godinu dana nakon njegove premijere prošlog travnja. Dok se inače filmovi, barem oni „stvoreni i istrenirani“ za Oscare kao prave životinje za beauty contest prikazuju krajem godine (često u limitiranom broju kina, a tek kasnije kreće s općom distribucijom, sve kako bi se stvorila čim veća pomama za njima u jeku Oscarovske kampanje), Sve u isto vrijeme je zbog svojeg originalnog i vizualno raskošnog pristupa seciranju života azijskih emigranata uspješno osvajao publiku, kako zbog silnih nagrada tako i zbog oralne predaje o ludnici od filma gdje se sve i svašta događa jednom kad otiđeš platiti porez. Skakanje iz jednog paralelnog svemira u drugi razvija slojevitost odnosa između majke i kćeri, između supružnika, između očekivanja koja obitelj ima od nas. Skakanje kroz svemire otvora prozore u živote naše moguće varijante, što smo mogli postati da smo poslušali druge, da smo napravili pametniji ili krivi korak negdje u mladosti kad nam se činilo kao da znamo što radimo. S druge strane, film ne inicira kontemplaciju o nemogućim prošlostima/budućnostima i da žalimo za njima već nam omogućava da prihvatimo ono što imamo i ljude koje imamo, njihove mane i vrline, točnije da s ovime što imamo pokušamo nastaviti dalje. Dokaz tome stoji scena alternativnog svemira gdje je Evelyn u mladosti odbila siromašnog Waymonda te poznata filmska zvijezda kung fu filmova (očita referenca na Tigar i Zmaj u kojem je glumila). Iako udaljeni tijekom života unutar tog paralelnog svijeta, svemir ih ponovno spaja skupa. Nakon premijere njezinog novog filma, Waymon odbija Evelyn i njene pokušaje da se vrati iskra ljubavi od koje je pobjegla. Waymonda ne zanima što je ona bogata i slavna. Njemu bi bio draži drugi život, gdje zajedno vode praonicu rublja i pokušavaju srediti porez. Samo da su zajedno. To taj trenutak kada se shvaća da svakodnevne sitnice naizgled dosadnog postojanja čine život. To je scena koja nas, kao publiku, u kakofoniji paralelnih svemira, usidri natrag u emocionalno središte filma.
Uravnotežena kombinacija uvrnutog humora, britkih dijaloga, divlje vožnje paralelnim svemirima, izvrsnih akcijskih scena i obiteljske priče o prihvaćanju je rezultat sigurne ruke od strane redateljskog tima Daniels (Daniela Kwana i Daniela Schuberta). Danielsima ovo nije prvi put da pronalaze emociju na čudnovatim mjestima. Dokaz tome je Swiss Army Man (2016), nadrealna odiseja u kojemu Daniel Radcliff (svima poznatiji Harry Potter) glumi truplo čije flatulencije posjeduju čarobne karakteristike, uključujući da se njegov leš koristi kao ljudski gliser. Ta ravnoteža između bizarnosti i ljudskosti, između tragedije i komedije, je dašak originalnosti koje u Hollywoodu već dugo nije bilo. Trijumfom filma Sve u isto vrijeme dokazuje kako se uvrnutost isplati, a trijumf te iste uvrnutosti otvara vrata za novu generaciju filmaša koja nudi nešto drugačiji, no opet puno iskreniji, pogled na život i međuljudske odnose.
