Dok Duhovi otoka (traljavo preveden naslov originala, The Banshees of Inisherin) i Sve u isto vrijeme (Everything Everywhere All At Once, koji je čak i dosta OK preveden) vode utrku za Oscara kao ovogodišnji favoriti (iskreno, ne znam za koji film da navijam jer su mi podjednako odlični i dragi), konj za trku redatelja Todda Fielda je Tar. Dok Tar ne dominira s brojem nominacija, izvrsna Cate Blanchett opasno konkurira Michelle Yeoh u kategoriji najbolje ovogodišnje glumice. Film je iskrojen „po mjeri“ glumice, a taj savršen kroj dopušta da Blanchett iz sebe izbaci svu raskoš talenta. To je vidljivo već u prvoj sceni filma, u kojoj Lydia Tar vodi razgovor s novinarom The New Yorkera. Kao slavna dirigentica i prva žena na čelu Berlinske filharmonije, scena služi da Tar očara gledatelja (kako u publici, tako i u kino sali) svojom inteligencijom i strašću. No Todd ne koristi ovu scenu da se publika zaljubi u nju, već da prikaže njezinu fasadu. Postavljenjem slavne, no i problematične, dirigentice/skladateljice na pozornicu kao genija postaje početna točka raspadanja te iste fasade.
Tar daje naznake svojeg pravog lica tijekom predavanja na Julliardu, gdje kroz interakciju s jednim od studenta, napada njegova uvjerenja zašto odbija svirati Bacha. Scena služi kao prikaz njezine moći kojom napada i uništava studenta do točke njegova pucanja i naprasitog izlaska iz predavaonice. Tar toj moći pristupa s rukavicama. Koristi slatkorječivost i down to earth pristup. Kombinacija tih elemenata, uz verbalnu nadmoć dirigentice, u konačnici dodatno pojača efekt straha (više nego strahopoštovanja) kod studenata. Redatelj podiže atmosferu kroz korištenje dugog neprekinutog kadra te pozadinskih detalja poput studenta čija se noga cijelo vrijeme trese tijekom interakcije s Lydijom. Korištenje dugog kadra dodatno amplificira neugodu, uvlači nas kao publiku među studente koji dijele osjećaje sa svojim kolegom, kao da jedva čekaju da predavanje završi već jednom. S tehničke strane, Todd uz povremene duge kadrove, kombinira total i srednji plan. Tim pristupom dodatno pojačava distanciranost protagonistice od ljudskosti u ironičnom zaokretu jer Tar, u više navrata tijekom filma, podrugljivo naziva robotima sve one koji joj nisu po mjeri. No ti kadrovi ne amplificiraju njezinu distanciranost, već i stvarnu ispraznost života. Oni su prazni, svedeni na minimum likova i dekoracija.
U toj praznini počinje emocionalni raspad junakinje, progonjena samoubojstvom svoje bivše studentice. S noćnim morama, sa ženskim urlicima čiji se izvor ne može utvrditi, s tajanstvenim figurama koje se pojavljuju u zamračenim hodnicima, Tar počinje koketirati s elementima horor žanra da dublje uđe u psihu žene koja je svojim postupcima otjerala djevojku preko ruba. Samoubojstvo pokrene domino efekt raspada karijere. Ono postaje točka pucanja, rupa kroz koju procure sve tajne Lydije Tar. Osuđuju je za seksualno iskorištavanje, osuđuju je za favoriziranje te za pojačanu toksičnu atmosferu na poslu. Lydia se tako pronađe pod napadom od strane medija i javnosti, a protesti od strane ljudi i profesionalaca postaju dio njezine svakodnevice. Dok se total i srednji planovi koriste da se pojača njezina distanciranost, zvuk također ima vitalnu ulogu. S njezinim padom, on se pojačava. Postaje distorziran. Njegova distorzija postaje emotivna disonanca koja se prenosi na junakinju, eskalirajući u savršenstvo Blanchettine glume. Slomljena, ona se nalazi pred činom koji je trebao biti kruna njezine karijere. U možda jedinom, ali svakako rijetkom, korištenju detalja, redatelj inkapsulira psihičku rastrojenost protagonistice koja drhti pred onim što je čeka. Ona pohrli prema pozornici i dolazi do doslovnog pada. Lydia se spotakne i u tom padu, agresija, koja se do tog momenta koristila sterilno i s rukavicama, eruptira kroz fizički napad na djelatnike filharmonije.
S uništenom karijerom i privatnim životom, Tar je potisnuta na margine glazbenog stvaralaštva. Elitizam njezinog prošlog života zamjenjuje siromaštvo filipinskih ulica. No u tom padu, ona nastavlja djelovati. Karakterizacija talentiranih ljudi je odavno izlizan klišej u filmu i književnosti, no istovremeno, klišeji znaju i funkcionirati ako se s njima dobro barata. Tar je jedan od primjera gdje se aspekt talentiranog umjetnika koristi za kompleksnu studiju lika. Stvaranjem anti-junakinje kojoj je Blanchett udahnula život, publika je dobila jedinstvenu priliku da zaviri u mračne vode koje se skrivaju ispod površine jednog talenta.
