Povijest (post)jugoslavenskog prostora je, blago rečeno, komplicirana. Prošarana izdajama, užasima, savezima, nastojanjima da se sukob zaustavi i nadom da će se cikličnost nasilja prekinuti. Toj istoj kompliciranoj povijesti pripadaju i zaboravljene individue koje se, poput istoimene junakinje dugometražnog filma Nedeljka Kovačića, pronalaze uvučenima u kaos rata. Kovačić nas svojim filmom odvlači u vrijeme pred samu kulminaciju tenzija, kada su snage nacističke Njemačke raspoređene po Europe i čekaju konačnu naredbu da se stari kontinent uvuče u sukob. Unutar paukove mreže kojom pažljivo koračaju špijuni različitih država i ideologija, zapetljava se i Vera. Dvadesetogodišnja djevojka spletom okolnosti postaje špijunka koja igra za više strana, čije usluge žele domaće, njemačke i savezničke obavještajne službe. Tijekom filma, u vrtlogu izdaje, Vera uporno napominje – nitko ne zna tko je na pravoj strani, no ona je na svojoj strani.
Kovačićeva Vera je film koji će konceptom i kroz drugačiju perspektivu o Drugom svjetskom ratu i zaboravljenim individualcima zasigurno privući publiku u kina. No jedna je stvar privući publiku u zamračene dvorane nezavisnih kina i multipleksa intrigantom pričom i jakim glumačkim imena. Potrebno je i toj publici dostaviti film koji se psihološki i emocionalno rezonirati s njima. U tom pogledu, Vera ne uspijeva. Problem je što se, od razrade do završe verzije filma, kompleksna tematika pokazala prevelikim zalogajem, pogotovo za redatelja. To je vidljivo u uvodnoj sekvenci filma. Redatelj nas poziva u kavanu usred Beograda. Glazba i ples. Postavlja se scenografija kraljevine koja će se ubrzo raspasti. Postavljaju se igrači. Postavljaju se ciljevi. Produkcijski, sekvenca djeluje raskošno. Ključna riječ djeluje. Ona se već u idućem kadru pokazuje kao stil kojim se nastoji prikriti nedostatak sigurne režijske ruke. U tom tipiziranom balkanskom ludilu plesa i alkohola, izbija tučnjava zbog Vere. Tučnjava je loša izrežirana, koreografirana i montirana. Nespretno izvedena sekvenca postaje prva pukotina u Kovačićevom filmu. S njom, prestajemo vjerovati redatelju da je kadar uspješno ispričati Verinu priču.
Uz scenografija i kostimografiju kojom se oživljava Beograd u predvečer Drugog svjetskog rata, nespretnu redateljsku ruku spašavaju glumačke izvedbe. Uloga Vere doima se iskrojena po mjeri Jovane Stojiljković. Dok je s jedne strane uvodna sekvenca otkrila mane montaže i režije, s druge strane kavanska pijanka otkriva glumičin talent. U narednim scenama, Stojiljković se u ulozi Vere odlično snalazi kao smušena i izgubljena djevojka koja se zabavlja s društvom mladića u uniformama. Lik Vere postepeno postaje kompleksniji i mračniji. Njezina ljubavna veza s nacističkim špijunom povlači pažnju domaćih obavještajnih službi, pažnja koja za sobom donosi i neželjene posljedice. Otimaju je i Ucjenjuju. Na kraju, ostavljaju je pretučenu, silovanu i poniženu. Postupanje obavještajnih služba kraljevine Jugoslavije postaju okidač Verinih akcija. Ona ne postaje doušnik za Naciste jer vjeruje njihovoj ideologiji. Ona postaje doušnik iz osvete. Nakon bombardiranja Beograda od strane nacističke Njemačke i ubijanje civila, Vera mijenja stranu i ponovno postaje doušnik iz osvete. Pitanje prave strane, kao što je navedeno ranije u tekstu, postaje jedan od temeljnih motiva filma. U paukovoj mreži zabluda i zločina, nikome se ne može vjerovati. Vjerovanje da se radi prava stvar i da se radi za boljitak društva postaje kamen spoticanja na koji se protagonisti mogu olako poskliznuti u propast.
Adaptacija Verine priče ne uspijeva ispuniti potencijal kompleksne protagonistice zapletenu u još kompleksniju političku mrežu. Redatelj tek površno dotiče ključna pitanja i motivacije likova. Nikad ne nudi uvid u unutarnje mehanizme protagonista da pokaže što ih pokreće, u kojim segmentima povijesti i zašto dolazi do promjene njihovog načina funkcioniranja. Tome ne pomaže ni nekonzistentnost tona i scena. Likovi dolaze i odlaze. Podzapleti ostaju nerazriješeni. Dobiva se dojam da je Vera TV serija koju su redatelj i producenti zakrpali u ruho cjelovečernjeg filma. U konačnici, to je i istina. U veljači 2023 (istovremeno kad i film), Vera je imala svoju TV premijeru kao serija od deset nastavaka. Gledateljima koji nisu imali prilike pogledati seriju tako ostaje samo pretpostavka da je Kovačević kroz televizijski format uspješnije prenio višeslojnu priču trostruke špijunke. S druge strane, publika koja je pogledala filmsku verziju nije ostala zakinuta za dva sata intriga zasnovanih na stvarnoj osobi koju je novija povijest, čini se, zaboravila. Verina priča postaje i najjači adut Kovačevićeva filma, vraćanje u fokus zaboravljenih junakinja koje su htjele napraviti pravu stvar.
