Prije analize, autobiografski segment. Nedjelje u Kinu Labin rezervirali smo za drame. Lagane. Teške. Kratke. Duge. Smijeh i suze za kraj tjedna. Prošle je nedjelje na red došao Vojvoda (The Duke, 2020.) redatelja Rogera Mitchella. Pri završetku prikazivanja shvatio sam da je film zapravo zadnji film kojeg sam pogledao u Engleskoj prije nego što sam se vratio u Labin. Pred gotovo godinu dana. Da emocionalne posljedice gledanja filma budu dodatno amplificirane, radnja se odvija na sjeveroistoku Engleske, na ulicama Newcastlea. Pojavio se je tu i kadar zatvora u Durhamu gdje je autor ovih redaka proveo 4 godine (gradu, ne zatvoru). I od svih groteska i metafilmskih snuffova koje sam analizirao tih godina, u kinu sam naišao na Vojvodu, priču o starcu koji se bori za pravedniji svijet tako što ukrade Goyin portret Vojvode od Wellingtona. Film je u tom trenutku došao kao naručen. Rokovi stišću, budućnost ne zna što želi od tebe, burnout samo šta ne prebaci u petu i evo te, izlaziš iz kina, lakši za par emotivnih kila. To je ta snaga kina. To je ta snaga koju čak i prosječni filmovi mogu imati. No, na stranu s ovim emotivnim ispadima i reminiscencijama o prošlosti, ovdje smo da pričamo o filmu.
Vratimo se osnovama, vratimo se priči. Šezdesete. Radnička četvrt industrijskog Newcastlea. Na scenu se postavljaju sljedeći likovi. Jim Broadbent u ulozi Kemptona, taksista koji se nađe na suđenju jer je ukrao portret iz National Gallery u Londonu. Helen Mirren igra njegovu suprugu Dorothy. Uz bračni par, imamo i njihove sinove (Jackie i Kenny) koji se pronalaze usred šarmantnih prepucavanja između dvoje supružnika. Imamo i naznake, kako to filmaši vole zvati, high concept priče. No ispod površine o krađi portreta, o Kemptonovoj borbi za prava umirovljenika i ratnih veterana (naime, protagonist nastoji uvjeriti BBC ukine pretplatu za te skupine jer smatra kako je televizija moderni lijek protiv usamljenosti), skriva se obiteljska drama o suočavanju s gubitkom djeteta. Kempton osjećaj krivnje za smrt kćeri pokušava egzorcirati pisanjem radio-drama (koje šalje na BBC, isti onaj BBC protiv kojeg protestira). Istjerivanju demona krivnje najbliže dođe kroz pisanje tragedija o djevojci koja pogine na biciklu (na sličan način kao kćerka), no za istjerivanje krivnje često je potrebna kolektivna snaga obitelji. Tu stoji Dorothy koja odbija pričati o smrti, koja odbija posjetiti grob i koja napada suprugove dramaturške ambicije kao pokušaj nastojanja da zaradi na njihovoj tuzi (a tuga je, po njezinom shvaćanju, privatna stvar). Na temelju ovog međuodnosa možemo iščitati srce Kemptonovog revolucionarnog karaktera da omogući starijima i otuđenima mogućnost da se povežu, jer upravo ih je televizija (pričamo o šezdesetim godinama) spajala i nudila prozor u svijet. Slanjem radio-drame inspiriranu smrću svoje kćerke protagonist nastoji odaslati signal ostalim tugujućim obiteljima da nisu sami, da se kroz emitiranje katarzu radijskim (ili pak televizijskim) signalom može postići kolektivna regeneracija.
S tim na umu, jasno je zašto Kempton toliko potražuje od državne televizije da ukine pretplatu za umirovljenike, ratne veterane i njihove udovice. Jasno je i zašto on koristi krađu Goyinog portreta i „ucjenjuje“ da se 140,000 funti (koliko je britanske porezne obveznike koštala slika da ostane u Engleskoj) doniraju u dobrotvorne svrhe. Iza krađe umjetnine ne stoji sebičan razlog za osobnu korist, već nastojanje da se poboljša britansko društvo koje se nastavlja oporavljati od emocionalnih posljedica i šoka Drugog svjetskog rata. Naravno, protagonist se ubrzo nađe na optuženičkoj klupi pod okom javnosti koja željno iščekuje ishod suđenja. Broadbent ponovno sjaji kao utjelovljenje karizmatičnog Kemptona Buntona koji javnost, ali i djelatnike suda, šarmira jednostavnošću i iskrenošću. Žanr filma se u tom trenutku premješta na sudsku dramu, gdje gledatelj (poput javnosti koja je došla na suđenje) ima priliku preispitati protagonistove odluke i koliko je on zapravo kriv.
Kombinacijom priče o krađi i suočavanje s gubitkom, redatelj je uspješno oživio ljudsku priču koja pleše na granici humora i osobne tragedije. Jer ovo nije priča o portretu Vojvode od Wellingtona. Ovo je priča o portretu Kemptona Buntona, portret o brižnom ocu i suprugu, o borcu za radnička i ljudska prava. Ovo je priča o obitelji koja, usred jedne od najapsurdnijih pljački umjetnina, nauči ploviti kroz tugu. Poput Kemptonovih nastojanja da dramom pošalje signal da nismo sami i izgubljeni te da nas sve, makar nakratko, spoji putem ekrana, redatelj upravo i to čini.
