Serijal Zla smrt (Evil Dead) ima zasluženo mjesto na panteonu kultnih horor filmova. Prvi film, Zla smrt (The Evil Dead, 1981) koristi uobičajenu šprancu horora koju smo već više puta vidjeli. Koliba u šumi. Napaljeni studenti. Demoni. Krvoproliće. No Raimi u izlizanu žanrovsku formulu uvodi umjerenu dozu crnog humora pomiješanog s ekscesivnim prikazom koljačine između demona i studenta. Ash Williams (Bruce Campbell), protagonist originalne trilogije i TV serije, je ubrzo postao jedna od prepoznatljivih ikona horora. Dok je prvi dio čistokrvni horor, drugi nastavak je requel (istovremeno i reboot i nastavak, pojam koji se zadnjih godina sve češće koristi u žanru, a najbolji primjer su novi Halloween i Scream filmovi) originala koji odbacuje strah te se u potpunosti prepušta komičnom ludilu koje je na sebe navuklo masku makabričnosti. Treći nastavak, Vojska tame (Army of Darkness, 1991), zalazi još dublje (i vremenski dalje) u ludost te uvlači Asha, junaka s motornom pilom umjesto ruke, u portal i izbacuje u srednji vijek da zaustavi vojsku mrtvih.
U igru ulazi najveći nekromant svih vremena – Hollywood. Filmska tvornica snova se već duže voli igrati nekromanta te iz mrtvih dizati filmske klasike. Nije puno trebalo da Zla smrt dobije svoj prvi remake. Naravno, Zla smrt je postala i serija. Dok većinu remakeova, koji su često nepotrebno oživljeni, pati od nedostatka kvalitete i autentičnosti koji su original učinili toliko voljenim, Zla smrt iz 2013. nije razočarala. No, stigao je i još jedan nastavak. Zla smrt: Buđenje. U njemu nema obožavanog Asha. U njemu nema ni kolibe. Umjesto nje, derutna zgrada koja je osuđena na rušenje. Umjesto šume, prebačeni smo u Los Angeles. Na svu sreću, ono što je redatelj Lee Cronin prenio iz prijašnjih nastavaka u svoju viziju serijala je krvavo ludilo.
Odmak od šume, kolibe i Asha kao naslovnog junaka je unijelo novu energiju u film. Nakon krvave uvodne sekvence u šumi kao omaž originalnoj trilogiji, Cronin nas upoznaje s modernom alternativnom obitelji. Majka Ellie je tattoo umjetnica. Sin Danny je DJ. Starija kćerka Bridge se sprema za protest, a mlađa Kassie škarama odrezuje glave od lutaka i radi frankensteinovo čudovište koju naziva Stuffanie. Stiže i ujna, Beth. Redatelj protagoniste zarobljava unutar nebodera iz kojeg je nemoguće pobjeći. Problemi započinju nadnaravnim potresom koji pogodi zgradu te ljudskom glupošću da se iz zaboravljenog trezora izvadi knjigu uvezenu u ljudsku kožu te dvije LP ploče. Dok Danny, normalno, ne umije čitati ni beknuti latinski, on ima poriv (kao i svaki sakupljač ploča) da jednostavno zavrti A (a potom i B) stranu. Gramofonska igla koja zapleše po rovovima stoljetne ploče prizove zaboravljeno zlo, a prva na meti se pronašla upravo Ellie.
Jednostavnost zapleta koja se zasniva na tipskim elementima žanra rezonira s ostalim filmovima serijala. Upravo na toj izlizanoj špranci se omogućilo redatelju da odvrne strah i krvoproliće na jedanaest. Fanovi Zle smrti (i oni koji će to postati) vrednuju mantru u kojoj nije bitna priča koliko i izvedba, a Cronin u izvedbi svoje vizije briljira. Da dodatno pojača užas, redatelj koristi obitelj kao jedinku koju će demonske sile opsjednuti i postepeno uništavati tijekom filma. Međusobno ubijanje napaljenih studenta za sobom ne nosi istu emotivnu težinu kao trenutak kad djeca svjedoče brutalnom sakaćenju duha i tijela njihove majke. Na svu sreću, tu istu večer je stigla njihova ujna koju je zapela uloga da spasi svoje nećake, ubije demone i pronađe izlaz iz zgrade. U pomoć uskaču i susjedi, no u filmu koji je okupan u krvi, svaka pomoć za sobom donosi brutalne posljedice.
Dinamika između likova i pažljivo doziranje omjera akcije i strave onemogućuje da se dosada uvuče među gledatelje. Potpuno uvlačenje publike u novo ruhu Zle smrti pomaže i atmosfera sagrađena na zvuku, glazbi i scenografiji. Zgrada koja zamjenjuje kultnu kolibu u šumi je dodatan razlog zašto Buđenje uspijeva kao punokrvni horor. Ona je derutna. Hodnici prljavi, a stanovi zapušteni. S druge strane starih prozora, čuje se kiša. Dok kadrovi interijera inkapsuliraju osjećaj klaustrofobije, nagnuti kadrovi eksterijera zgrade amplificiraju zlokobnu atmosferu u kojoj će se protagonisti filma pronaći. Uz vizualni aspekt filma, zvuk je odigrao krucijalnu ulogu utopi gledatelja u brutalnu kupku koju nam je pripremio Cronin. Kombinacija glazbe i zvuka (sakaćenje, vriska, plač) urezuje se u našu svijest i sve smrti koje smo vidjeli tijekom tih sat i pol koliko traje film, nastavljaju odjekivati nakon što film završi.
Uz šaroliku skupinu likova i scenografiju, redatelj dopušta užasu da poprimi nove oblike, da naslijeđe Zle smrti metastazira u ubojitiji entitet. Zla smrt: Buđenje tako dolazi kao potrebita promjena koja posjeduje tendenciju da odvuče serijal u novi smjer. U maniri pravog horor filma, kraj ostavlja mogućnost za nastavak i preklapanja s ostalim protagonistima serijala. Već u prvoj polovici godine, fanovi žanra su dobila dva odlična nastavka (Vrisak 6 i Zla smrt: Buđenje) franšize koje, umjesto da stagniraju, cvjetaju novim idejama.
