Martin McDonagh je dramski pisac. Istina, publici je poznatiji po tome što je režirao filmove koji su gotovo svi od reda bili nominirani/osvojili Oscara, uključujući Three Billboards Outside Ebbing, Missouri (Tri plakata izvan grada, 2017), favorita za najbolji film 2018. godine. No, McDonagh je prvenstveno dramski pisac koji je karijeru započeo na daskama koje život znače. To je vidljivo iz dovitljivih dijaloga dostojnih Shakespeareovih komedija i emocionalno nabijenih situacija koje eskaliraju u nasilje a la bardove tragedije. Banshees of Inisherin (ili kako su ga u Hrvatskoj nespretno preveli, Duhovi otoka) je primjer McDonaghove kontrole nad (pod)tekstom, dramaturškim elementima i likovima koje redatelj pažljivo vodi prema međusobnom sukobu i čime orkestrira klimaks koji gledatelje ostavlja nepomične u tihom mraku odjavne špice.
Na površini, okosnica najnovijeg McDonagha je banalna. Na fiktivnom otoku Inisherin, dvoje prijatelje prestaju pričati. Colm (Brendan Gleeson) smatra da ga njegov priglup i dosadan prijatelj Padraic (Colin Farrell) sprječava od stvaranje umjetnosti kojom će violinist ostaviti svoj trag u svijetu glazbe. Naizgled naprasitom odlukom da izbaci dugogodišnjeg prijatelja iz života za sobom potiče ispitivanje težnje da se ostane upamćenim u povijesti nauštrb gubitka prijateljstva koje te potencijalno koči u tome. No prekidanje prijateljstva za sobom poteže i druge posljedice. Ono izbacuje otok Inisherin (u prijevodu s irskog, Inisherin doslovno znači Otok Irske) iz ravnoteže. Inisherin tako postaje metafora irskog građanskog rata u kojemu njegovi/njezini stanovnici ne znaju zbog čega se bore, protiv koga se bore i zašto su se točno počeli boriti. Nitko na otoku, čak ni Padraic, ne zna zašto je Colm posegnuo za drastičnim mjerama da prijeti odsjeći svoje prste ako mu se dojučerašnji prijatelj više obrati. Kao što napomene jedan od likova, sve je bilo lakše kad smo klali samo Engleze.
Prekid prijateljstva na naizgled idiličnom otoku se ubrzo transformira u sukob putem kojeg McDonagh ispituje kompleksnu temu beznađa i nasilja. Lokalni svećenik u nekoliko navrata upita Colma kako se nosi s beznađem, implicirajući da violinist pati od depresije iako si on to ne priznaje. To beznađe je rezultat cikličnosti života na otoku, u jednoličnoj strukturi dana koja ne nudi nikakvu supstancu ni hranu za mozak koju Colm toliko želi. Biti jedinstven na otoku je ostati sam na otoku. Colmu, po pitanju usamljenosti u intelektualnom pogledu, je najbliža Padraicova sestra Siobhan (Kerry Condon). Njezina ljubav prema knjigama i čitanju se često nađe kao predmet sprdnje na otoku, gdje se smatra da bi mogla raditi bolje (čitaj, ženstvenije) stvari od gubljenja vremena na tužne romane. No za razliku od Colma, ona zadržava razum unutar ludila kojeg započinje obiteljski prijatelj u nastojanju da se spasi od beznađa. Ona prihvaća posao knjižničarke te odlazi s otoka dosadnih duša, otoka kojim dominira zavada zbog gluposti koje toga nisu vrijedne.
Usamljenim likovima pridružujemo simpatične likove. Padraica na otoku svi smatraju simpatičnom, no pomalo dosadnom, osobom koja obožava svoju magaricu Jenny. Seosku budalu Dominica (Barry Keoghan) također istovremeno smatraju dragom i glupom. Padraic i Dominic nisu samo drage osobe, one predstavljaju nevino i jednostavno smatranje života, lišenog velike priče i želje da se ostane zapamćenim u povijesti. U Padraicovom slučaju, to se manifestira kroz njegov odnos sa životinjama. Kroz film se postepeno gradi njegova veza sa seoskim životinjama. Gledatelj može primijetiti kako Padraic prema njima dijeli jednako poštovanje kao prema ljudima. Životinje također postaju mjerilo Padraicove tuge, ili ako ćemo koristiti Colmovu dijagnozu, beznađa koje ga je snašlo s gubitkom prijatelja i sestrinim odlaskom. U jednom navratu tijekom filma, Padraic neće izbaciti magaricu van kuće kad je tužan. Životinja postaje simbol koja drži zadnji tračak protagonistove ljudskosti, pozitive i dobrote. Pred kraj, čitava kuća je ispunjena životinjama i uplakanim muškarcem koji ne može dokučiti zašto je sve otišlo k vragu, zašto je odjednom postalo biti nepoželjno da se bude dobrom osobom.
Banshees of Inisherin postavlja pitanje što se događa zajednici jednom kad se jedan okrene protiv drugog, kad se poremeti cikličnost života koji se mjeri u ispijenim Guinnessima. Prve žrtve njihovog sukoba (bez obzira tko je u pravu, a tko nije) su dobrota i nevinost. Jednom kad započne ciklus nasilja, on se nikad potpuno ne zaustavlja. On se umiri, on se uspori, on se uspava, no uvijek ostaje prisutan. Pretvara dobre u pokvarene. Gazi nevine žrtve u uzaludnom nastojanju da jedna strana dokaže kako je ona ta koja je u pravu. Čak i kad se sukob otme kontroli, kada jedna strana zatraži primirje, stvari se ne vraćaju na svoje mjesto. Sukob ostavlja psihičke, emocionalne i fizičke ožiljke koji nikad ne zacjeljuju, ožiljke koji, a pitanje je vremena, ponovno ne prokrvare, nastavljajući ciklus nasilja na otoku Irske. U tom beznadnom krugu nasilja i smrti, istoimene banšije Inisherina ne nariču. Zavaljene u stolac, umorne od uzaludnih tragedija i sa sigurne udaljenosti, posprdno promatraju kulminaciju sukoba i smrt koja dolazi po kolateralne žrtve.
