Izložba “Stara škola” Olega Morovića premijerno je prikazana prošlog ljeta, kada je javnosti predstavljena u prostoru bivše Astre, nekadašnje tvornice i škole u Vodnjanu.
Ovog vikenda izložba je otvorena i u labinskoj Gradskoj galeriji. Iako galerija pod novim vodstvom već godinama uspješno ugošćuje raznolike umjetnike, u ovoj sezoni Olegovom izložbom unijela je dozu urbanosti kojom je zasigurno privukla i neku novu publiku, dodatno obogativši tako ovogodišnji umjetnički program galerije. Atmosfera na otvorenju bila je izuzetno ugodna, a dodatno ju je oživio DJ Nino Franković, koji je svojim glazbenim odabirom na terasi galerije omogućio zabavu do kasnih večernjih sati.
Iako sam za Olegov rad znala i prije nego li se predstavio u Labinu, otvorenje “Stare škole” u Labinu bio mi je poticaj da saznam kako izgleda pozadina tog stvaralaštva.
Kaži nam nešto više o izložbi, što posjetitelji mogu očekivati?
Izložba se sastoji od petnaestak radova većinom nastalih 2023. godine. To su neo-ekspresionističke slike većeg formata slikane akrilnom bojom, a motivi variraju od eksplicitnih intimnih momenata do cover arta albuma “Bad moon rising” benda Sonic Youth. Slike su prvi puta izložene prošle godine u Astri u Vodnjanu.
Kako se Stara škola uklopila u Gradsku galeriju Labin? Kako ti vidiš ovaj prostor?
Astra je derutan industrijski kompleks i ovi su se radovi odlično uklopili u tom ambijentu pa sam, moram priznat’, malo strahovao kako će slike “disati” u ozbiljnom (i urednom) galerijskom prostoru. Jednom kada smo ušli u galeriju s radovima i krenuli raditi na postavu svi su strahovi pobijeni. Gradska galerija je vrhunski prostor kao i programi koji se tamo održavaju. Meni i to ima ulogu kod izbora prostora za izlaganje jer postoji određen kontekst. Ako se održavaju satovi zumbe na istom mjestu, plejs malo gubi… spiku. U Labinu je izložena selekcija serije slika prilagođena prostoru galerije.
Na predstavljanju izložbe uz šalu usporedili su te s Banksyjem, moguće zbog naziva izložbe “Stara škola”, zbog nekih slika koji nisu na tipičnim slikarskim platnima, možda zbog tvog urbanog stylinga, ili zbog svega čime se u životu baviš. Koliko ti kao umjetniku smeta (ili možda laska?) kad te se uspoređuje s drugim umjetnicima? Što misliš koji su umjetnici kroz tvoj život najviše utjecali na tvoj rad?
Smeta ili laska ovisno o tome s kime me uspoređuju. Šalim se, laska svakako. Pogotovo kada su to velikani poput Banksyja, Jean-Michel Basquiata ili Georg Baselitza koji su mi veliki uzori. Također, veliku ulogu u razvoju mog stila imao je i Andi Pekica, prijatelj i kolega u čijem su ateljeu nastale sve moje slike. Njegove sam radove najviše promatrao dok sam slikao.
Kustos Mladen Lučić, koji je napisao i predgovor za ovu izložbu, za tebe je rekao: “slikarstvo Olega Morovića posjeduje karakter brzog zapisa kojim on bilježi svoja trenutna emotivna stanja, naglašene je subjektivnosti i spontanosti te je potpuno otvoreno za daljnja narativna i strukturalno-morfološka istraživanja koja su ovim prvim autorovim cjelovitim ciklusom dobila zdrav temelj čvrsto satkan na eklektičnom jeziku modernističke i postmodernističke tradicije”.
Nastaju li onda većinom u trenucima sreće kad možda želiš nešto zapamtiti, ovjekovječiti kakav sretni trenutak ili je umjetnost način s kojim se boriš protiv negativnih stanja?
A valjda jedno i drugo.
Nedavno je izašla i tvoja debitantska zbirka poezije naziva “Možda bez naziva”. Kako je došlo do te tranzicije iz umjetnosti i grafičkog dizajna u pjesništvo?
Zapravo poeziju pišem već dvadeset godina. Sve je krenulo u srednjoj školi s prijateljem Olegom Šuranom. Tada pokrećemo fanzin/časopis za poeziju Polet, a u nekom trenutku nam se pridružuje i Pekica te zajedno djelujemo kao “Mračni momci”. Polet osim pjesama sadrži i naše crteže, grafike, slikarije… U tom kontekstu mi je poezija oduvijek bila isprepletena s vizualnim stvaralaštvom. Primjerice pjesma “Milica” je samo kolaž bez riječi. Često se igramo s bluranjem granica poezije i arta.
Koliko čujem, neke pjesme nisu prošle selekciju, zbog savjeta prijatelja i bliskih osoba kako bi bilo bolje da ipak ne dospiju u širu javnost kako ne bi uvrijedili nekog. Koji je problem s današnjom woke i cancel kulturom? Kako je na kraju bilo prihvaćeno to djelo?
Za vrijeme slikanja “Stare škole” paralelno sam pisao i pjesme. U periodu od tri mjeseca naslikao sam četrdesetak slika i napisao dvjestotinjak pjesama. Imao sam odmah u početku ideju da ću to u nekom trenutku izdati kao zbirku. Autocenzura zapravo počinje već s izložbom – dosta naziva slika sam izmijenio upravo iz tog razloga da nekoga ne uvrijedim. Kada je došao red na poeziju i tu sam u početku veliki broj “uvrjedljivih” pjesama izbacio, ali sam u konačnici odlučio zadržati nekoliko “kritičnih”. To je bio svjestan potez s moje strane. Scenarij koji se kasnije odvio na internetu bio je predviđen i o tome sam s prijateljima raspravljao unazad pola godine. Ali u kontekstu zbirke, u kontekstu načina na koji pišem – a to je free flow, tok misli, gdje i najgore intruzivne misli u konačnici zapišem – i u kontekstu humora, imalo je smisla uključiti i te “hard core” stvari. U trenutku kada su izvađene iz tog konteksta dobivaju novi. U svakom slučaju nikada mi nije bila namjera nekoga uvrijediti. Publika i kritika su me na predstavljanju zbirke nahvalili, a do danas mi je puno ljudi iskazalo respekt za knjigu. Ja sam zadovoljan.
Problem s woke i cancel kulturom – barem iz osobnog iskustva – je brzopotezna mržnja neutemeljena na činjenicama. Po meni to toliko odlazi u ekstreme da oni koji je prakticiraju postaju upravo ono protiv čega se bore. Pre jako!
Ti si i voditelj prostora urbane kulture u Fažani i umjetničke organizacije Fazan, suorganizator festivala VFFUF-a i Vladimir Film Festivala. Koliko je za manje zajednice kao što je Fažana, a možemo povući i poveznicu s Labinom, važno da se organiziraju ovakvi sadržaji, važan taj diy pokret?
Važno je jer nitko drugi neće. Ne znam kako je u Labinu, ali Fažana je već dugo vremena usmjerena na turizam, toliko da je svojim ljudima okrenula leđa. Ako nisu turisti, onda su penzioneri. Ajde, barem je njima dobro. Titovi dani u Fažani i fažol. To je jebena spika. Ali za mlade nema ničeg. Pokrenuli smo kroz godine razne projekte: da se u Fažani izgradi najveći skatepark na Mediteranu (tu ideju guramo već osam godina), društveno-kulturni centar za mlade (pet godina) itd. Sve bi to valjda trebalo ugledat’ svijetlo dana do kraja ove godine. Kreću izbori i tako to… Ali ne vjerujem nikome dok ne vidim bagere. Kad te nitko ne jebe, moraš sam – do it yourself. Jebiga.
Rad na takvim projektima, kroz razne udruge i prekarni rad često pogoni ljubav prema poslu i želja da se nešto promijeni u zajednici, u trenucima kad rad nije uvijek i financijski u potpunosti pokriven. Nerijetko posao spadne na šačicu ljudi – burnout i zasićenje su česti. Kako pronalaziš motivaciju i inspiraciju za daljnji rad?
Koja je alternativa?
Koliko su mlađe generacije zainteresirane da nastave rad i da budu pokretači promjena u svojim zajednicama? Jel pank mrtav?
Kod nas apsolutno nisu. Primjerice Vladimir skate film festival organiziramo skoro petnaest godina. Od početka smo isti ljudi u organizaciji, nema svježe krvi. U Kasarni u Fažani već sedam godina organiziramo evente. Nitko se ne hvata. Nitko od te mlađe ekipe ne bi radili nešto novo, nešto za zajednicu, za ekipu… Pank je živ, ljudi su mrtvi.
Kako ti vidiš kulturu u Istri? Što je dobro, a što može biti bolje?
Nisam ja figura koja ima ili može nešto pametno reći oko toga. Ne pratim toliko scenu. Ono što primjećujem je da sve više malih kolektiva i udruga (npr. Groovoteka u Puli, Udruga Forma iz Pazina, Toons&tunes u Brtonigli, Kino Oko u Bujama itd.) koji briju DIY i grade nešto novo. To mi je okej.
Koliko DIY đir, i samoizdavanje pruža slobodu i sigurnu luku pri kritikama – vrlo je lako naći opravdanje u manjku financija i “ljepoti ružnog”? Kako se ti općenito nosiš s kritikama u svom radu?
Ne vidim da postoji neka zaštita i razlika. Jesam li zbirku pjesama izdao preko nekog izdavača (to se pak nikad ne bi dogodilo s obzirom na sadržaj) ili tiskao i distribuirao knjigu sam jednako sam bio izložen kritikama na internetu i hvali u medijima. Moglo je biti i obrnuto. Možda ja sve gledam pre lokalno pa ne kužim. Bitno je radit’. Kritika od ekipe koja ne radi ništa me ne dira. Moji prijatelji Oleg i Mateja su moji najveći kritičari i najveći supporteri. Njih slušam. Ostale mute-am.
U tvojoj biografiji na jednom mjestu posebno mi je zapeo jedan dio za oko: Rijetko nagrađivan. Je li ovo satiričan izraz mišljenja da kvaliteta nekog umjetnika nije povezana s brojem nagrada, i svojevrsno izrugivanje egu umjetnika, ili je iskaz nezainteresiranosti za nagrade – diy nije mainstream?
Uvijek su mi bile smiješne te biografije i što ljudi smatraju bitnim pa sam dodao par gluposti. Ja sam tako rijetko nagrađivan i volim umjetnost.
Što je sljedeće? Koji su ti još neostvareni projekti?
Prošle sam godine napisao scenarij gdje se radnja odvija između raznih umjetnika, slikara, galerista, kustosa… Nadam se jednog dana imati priliku režirati taj film.
