Jučer se u Gradskoj galeriji Labin otvorila skupna izložba umjetnica mlađe generacije labinskog i zagrebačkog kruga.
Umjetnice koje izlažu su: Eni Blašković, Glorija Blazinšek, Sanda Črnelč, Meri Files, Hana Hanak, Anja Juričić, Monika Milas, Alba Miočev, Iris Poljan, Marina Rajšić.
Izložbom Percepcije predstavlja se deset umjetnica, ravnomjerne podjele bivanja i/ili djelovanja s labinskog i zagrebačkog područja, čime se uspostavlja dijalog različitih provenijencijskih i obrazovnih pozadina.
Kustoski koncept potpisuju kustosice i povjesničarke umjetnosti Stephanie Peršić i Marta Radman, a temeljni cilj je povećanje vidljivosti i umrežavanje mlađih umjetnica i kustosica stvaranjem platforme budućih suradnji na lokalnoj i nacionalnoj razini.
U ovotjednom Vikendom konkretno ugostili smo pet labinskih umjetnica koje su izložbom prikazale svoju Percepciju – Eni Blašković, Meri Files, Gloriju Blazinšek, Anju Juričić i Marinu Rajšić.
Što za vas znači ova izložba?
Eni: Drago mi je biti dijelom ovog dobrog projekta i kvalitetno postavljene prakse. Zanimljivo mi je promišljanje i stvaranje umjetnica koje dolaze iz različitih sredina, imaju različite preokupacije, biraju različite umjetničke medije te na vrlo suvremen način progovaraju o biranoj tematici.
Meri: Kada me Stephanie pozvala da sudjelujem u njezinom i Martinom projektu, za mene je to bio poticaj da se vratim u jedan “mindset” koji sam već neko vrijeme stavila sa strane, a to je s ove “autorske” strane umjetničkog svijeta i prilika da ostvarim jednu ideju koja mi se motala po glavi.
Glorija: Biti dijelom ove izložbe uz 9 vrijednih umjetnica čini me izrazito ponosnom. Fotografija je danas vrlo digitalna, pa imati mogućnost izložiti tiskane fotografije u današnjem digitalnom svijetu veliko je zadovoljstvo. Osim toga, veselim se što imam priliku prikazati zemlju u kojoj se osjećam doma – Maroko!
Anja: Ova izložba nije samo predstavljanje mojih radova vlastitom gradu već i umrežavanja s drugim umjetnicama te posjetiteljima čime se pruža dinamično okruženje te potiče istraživanje i dijeljenje umjetničkih ideja i vizija.
Marina: Svakako prilika da labinskoj publici predstavim svoj novi rad, ali još značajnije što za mene donosi ova izložba jesu nova poznanstva, umrežavanje i prilika za suradnjom sa zagrebačkim kolegicama.
Što vas je inspiriralo za ovaj rad? (Za sve one koji nisu bili na izložbi, što mogu očekivati od vašeg dijela izložbe)? Kako se vaš rad uklopio u koncept?
Eni: Inspiraciju za svoj rad (čiji je naziv “Moranje je stil života”) nisam pronašla u pogledu na ploču s obavezama koju sam ove godine postavila na zid da ujedinim sve papire, rokovnike i blokiće. Inspiraciju mi je dao sam čin da sam uopće postavila tu ploču na zid. Najveću inspiraciju čine ljudi oko mene koji nabrajaju što sve moraju napraviti. A postavlja se pitanje što su pritom sve zanemarili? Je li sve bitno uvijek baš tako bitno i hitno? Što sve propuštamo, jer krivo posložimo prioritete i jesmo li sami za to krivi ili je društvo tome pomalo krivo? Biramo li moranje kao stil života ili nam je nametnut te što možemo učiniti po tom pitanju? Dakle, postavljam puno pitanja, a u sam rad uključila i puno ljudi (njihove liste obaveza, a ponekad je glagol morati percipiran i kao želja). U mom radu ljudi će se prepoznati; koliko imamo zajedničkog jedni s drugima, muče li nas isti problemi i kad se običan popis pretvori u nešto čvrsto i trajnije (u ovom slučaju keramički post-it) je li on vrijedan naše brige ili našeg čekanja. Rad materijalizira moju percepciju društva i samim time odgovara na pitanje koncepta izložbe.
Meri: Inspiracija za moj rad se pojavila u prvim mjesecima nakon rođenja mog sina, kada sam se osjećala katapultirano u neki drugi paralelni svijet novopečene mame gdje mi je soundtrack svakodnevice bio white noise (što je ujedno i naziv mog rada) s Youtuba u nastojanju da uspavam bebu. Sam rad je audio zapis u kojem sam audio snimke svakodnevice sedam mama i beba (uključujući mene) pretvorila u svojevrsni “white noise”, odnosno audio prikaz tog svijeta. Kao što white noise izolira od ostalih zvukova, buke i stvara umirujuće okruženje, tako i majka i dijete u tim prvim mjesecima stvaraju svoj intimni svijet ispunjen prisnosti, emocijama, rutinama i vlastitim jezikom…Svijet koji istovremeno može biti i beskrajan i jako skučen. Svaki pojedini element, sloj, “frekvencija” tog svijeta je naizgled banalan, jednostavan, svakodnevan…ali svi zajedno stvaraju šum koje nadglasava sve ostalo. Zanimljivo mi je bilo preokrenuti reprezentaciju tog motiva majke i djeteta koji se često prikazuje izvana u njegovu unutarnju percepciju i transportirati nakratko slušatelja u taj svijet.
Glorija: Kad putujem, inspiracija je u svakom kraju, pogledu, susretu. Ove fotografije su meni puno više od same reportaže, ti ljudi koje sam fotografirala su mi poput obitelji – slučajno smo se upoznali i od onda smo ostali bliski. Od prvog dana me fascinirao njihov način života, spor, ali ispunjen, jednostavan. Pogotovo sam se čudila tome kako ljudi (pogotovo stariji), bili oni u Maroku, u Peruu ili Labinu, žive slično, prateći godišnja doba, svjesni da je smisao velikog života u malim stvarima, kao što je primjerice uživajući u zajedničkim obrocima.
Anja: Inspirirana sam trenutcima kojima sam okružena, sitnim detaljima koje na prvu ni ne primjećujemo te kako atmosfera noći može izvući potisnute emocije i pomoći da se suočimo sa svojim strahovima i sumnjama.
Marina: Inspirirao me moj način života i svakako način na koji gledam na (ono što mislim da je) umjetnost. Polazišna točka za ovaj rad poslužila je zajednica otoka Krk i njena naprednost po pitanju gospodarenja otpadom. Konkretno, materijal od kojeg je rad napravljen je vuna, preuzeta iz krčkog reciklažnog dvorišta. Krk je inače prvo mjesto u Hrvatskoj s kontejnerom namijenjenim isključivo za vunu. Ta dragocjena sirovina, ako ostane neprerađena, postaje veliki problem za okoliš. Karakteristike vune imaju više dodirnih točaka s procesom kreiranja umjetničkog rada, ili generalno bavljenja umjetničkom djelatnosti u suvremeno doba. Zbog momenta autorefleksije koji rad sadrži, uklopio se u koncept ove izložbe.
Što za vas znači Labin (bilo za proces stvaranja, bilo za vaš razvoj kao umjetnice)?
Eni: Labinština je područje na kojem sam cijeli život, izuzevši vremena studiranja. S jedne strane je Labin, kojemu svi s Labinštine gravitiramo, tipičan istarski gradić, a s druge sve samo ne tipičan. Kad se to spoji rezultat je poseban, promišljanje o tim posebnostima naravno inspirira. Ono što je zanimljivo jest da s obzirom na broj stanovnika, velik broj mladih i dalje upisuje umjetničke akademije i srodne studije, znači nešto je u zraku 🙂
Dok sam studirala, na fakultetu su bili profesori iz Labina; mladi studenti s područja Labinštine imali su mogućnost izlaganja na godišnjoj izložbi, što je bila jako lijepa prilika – u tim momentima imaš osjećaj da si dio nečeg većeg i da se kulturi pridaje važnost koja joj pripada, iako se ta razina još može podignuti. Sada sam profesorica i bavim se pedagoškim radom. Jako sam ponosna kada dovedem učenike na terensku nastavu iz likovne kulture u Labin, u Gradsku galeriju, u Park skulptura i pokažem nešto moderno, suvremeno, a put do tih lokacija odiše poviješću.
Meri: Labin je moj rodni grad i iako su ostale sredine u kojima sam živjela imale utjecaja na mene, Labin će uvijek biti “doma”.
Glorija: Labin… Često sam ga voljela, ponekad sam ga mrzila, ali Labin mi je dom. Najljepše doba djetinjstva sam provela u Labinu, najljepše uspomene su mi kod none i noneta na selu i pokraj našeg mora. Te neke uspomene, trenuci, mirisi i zvukovi ponekad mi se vrate u fotografiji – kad se to dogodi osjetim da mi je fotografija uspjela, i da sam tako i ja na neki način u njoj. Tako mogu reći da je Labin sigurno utjecao na moj razvoj kao fotografkinje, ali definitivno i kao osobe. Mjesto gdje su tvoji korijeni je uvijek najbolje mjesto na svijetu.
Anja: Labin gledam kao mjesto odrastanja te kao klupko emocija i sjećanja koje me najviše inspiriraju. Labin mogu gledati kako vizualno tako i auditivno. Iz našeg grada proizlazi mnogo umjetnika te stvarno je bilo posebno iskustvo odrastati u ovom specifičnom umjetničkom okruženju.
Marina: Labin vidim kao mjesto čija zajednica cijeni ono što ima. Meni osobno daje prostor za kontinuirani razvoj, vidljivost i podršku. Posebno mi znače raznovrsni kulturni sadržaji kojih, iz moje perspektive, nikad ne fali.
Na tragu prošlog pitanja- ova izložba je skupna izložba labinskih i zagrebačkih umjetnica. Što mislite, u čemu ste slične, a u čemu različite? Je li razlika urbano središte, “ruralna” sredina imala utjecaja – ako da, pozitivno ili negativno?
Eni: Umjetnici, u ovom slučaju umjetnice progovaraju o svojim iskustvima i svojim viđenjem svijeta i života. Sigurno da sredina u kojoj se netko nalazi utječe na osobno promišljanje i stil života općenito, ali neke teme ili problemi nadilaze prostor, ponekad čak i vrijeme. Svi smo mi barem za vrijeme studija prešli u malo urbanije sredine i možemo povući paralelu. Netko tko nikad nije živio u ruralnijem području možda ne može pojmiti što to znači. Na kraju sve ovisi o osobnim preferencijama, zato umjetnici često žive “na relaciji”. Žele biti u žiži događanja, ali s druge strane traže svoj mir. Intenzivnost događanja kojima smo okruženi sigurno inspirira i utječe, ovisno u kojem smjeru stvaramo. Za introspekciju ponekad treba smanjiti intenzitet svega oko nas. Ipak, sve dolazimo iz iste države i to je taj zajednički nazivnik koji nije zanemariv.
Meri: Mislim da ako uzmemo samo radove koji su predstavljeni na izložbi ne bi bilo moguće pogoditi koji pripadaju labinskim, a koji zagrebačkim autoricama. Nitko više ne pripada samo jednom gradu ili sredini, i to je super.
Glorija: Mislim da je svaka od nas donijela neka osobna iskustva, pitanja i nešto iz njihovog svakodnevnog života što su željeli podijeliti s posjetiteljima galerije. Svatko od nas učinio je to na svoj način, ali svi su radovi povezani u cjelinu, ja mogu vidjeti neku zajedničku temu. Moram dati i priznanje kustosicama Stephanie i Marti koje su odabrale i povezale prave ljude.
Anja: Smatram da smo slične po želji za stvaranjem te istraživanjem i međusobnim povezivanjem kako bismo nastavili svoj kreativni razvoj. Smatram da je jedina razlika ta što ne dolazimo iz istog mjesta.
Marina: Rekla bih da se nas 10 može svesti pod zajednički nazivnik jedino gradovima u kojima živimo, sve ostale karakteristike ovise o svakoj ponaosob.
Kad biste vašu umjetnost mogli staviti pod jedan nazivnik, kako biste ju opisali?
Eni: Svijest, odnosno osvješćivanje. Volim birati teme koje progovaraju o nečemu o čemu bi bilo vrijedno promisliti i za to biram različita sredstva, odnosno medije. Uz to jako volim aktivno uključiti ljude u stvaranje rada.
Meri: Za mene su moji radovi jednostavno poriv da nešto kažem i onda tome pokušam naći i neku prikladnu formu.
Glorija: Rekla bih da je moja fotografija realna, jer pokušavam prikazati ono što vidim i živim kroz svoja iskustva i kroz kemiju koju stvaram s osobom koja se nalazi ispred mog objektiva. To je osobna interpretacija stvarnosti, ali je ipak vrlo iskrena i intimna. Kamera je sredstvo kojim mogu ispričati priču.
Anja: Smatram da je pretežito dokumentarno. Kroz svoje fotografije nastojim uhvatiti osjećaj trenutka, osobe, prostora pa i zvuka. To je ono čemu težim. Upravo to mi je cilj. Da svojim fotografijama dočaram dubinu u kojoj se može osjetiti atmosferu, svijetlo, teksturu i čitavu paletu osjećaja koja proizlazi iz noći.
Marina: Moju umjetničku praksu, općenito? Mislim da poziva na buđenje.
I zadnje pitanje, što nakon izložbe, što imate sljedeće u planu?
Eni: Nakon ove izložbe na redu je dovršavanje dizajna omota glazbenog albuma i razrađivanje jednog projekta za sljedeću godinu (što se tiče pedagoškog rada).
Meri: Pokušati odvojiti više vremena za stvaranje.
Glorija: Trenutno sam u punoj sezoni: između fotografiranja vjenčanja, parova, evenata, i slično, zajedno s mojim partnerom snimam dokumentarni film koji će na svjetlo dana izaći na jesen, tako da ću ljeto iskoristiti da se posvetim tome.
Anja: Nakon izložbe, definitivno želim nastaviti što više raditi na fotografiji te eksperimentirati s raznim medijima.
Marina: Nakon izložbe putujem na kratku umjetničku rezidenciju u Split, a 15.6. otvaramo skupnu izložbu u MMSU Rijeka, na kojoj sudjelujem s ambijentalnom multimedijskom instalacijom Print Screen i naravno, ovim putem sve pozivam na otvorenje.
I za kraj, imate li neku poruku ili nešto što želite da prenesemo?
Eni: Poruka za kraj? U duhu rada s izložbe, želim svima da čim manje toga moraju, a puno toga mogu.
Meri: Prođite na izložbu, a i na sve ostale evente i kulturne manifestacije koji se nude. Iako je manja sredina, u Labinu srećom ima osoba koje se stvarno trude i žele stvoriti kvalitetan sadržaj.
Anja: Stvarajte!
