Tea Bičić pripadnica je mlađe generacije labinskih umjetnika, i svakako jedna od aktivnijih. U posljednjih par mjeseci, do nas su dolazile vijesti o njenim izložbama u Umagu, Crikvenici, na društvenim mrežama pratimo kako njeni radovi ukrašavaju hotele i apartmane, a u trenutku pisanja intervjua oduševili smo se idejom Kreativne jeseni, u kojoj Tea sudjeluje uz ostalih 11 umjetnika.
Labinjanima je Tea svakako poznatija kao voditeljica Gradske galerije, pa ne čudi što je mnoge iznenadila vijest o njenom odlasku. O Teinim planovima, ali i svim projektima u kojima je ona uključena, porazgovarali smo u ovotjednoj kolumni Vikendom konkretno.
Labinjane je iznenadila vijest kako napuštaš mjesto voditeljice Gradske galerije, nakon toliko godina postala si već zaštitno lice ove ustanove. Što te nagnalo na ovu odluku?
Iz moje perspektive to ne izgleda tako, ali hvala na komplimentu. Gradska galerija Labin je svakako jedno posebno poglavlje mog života i apsolutni je biser na nacionalnoj galerijskoj sceni. Mišljenja sam da je Labin treba zaista dobro čuvati i u nekom možda povoljnijem momentu za kulturna događanja više cijeniti.
Što se moje životne putanje tiče, dogodio se trenutak u kojem je nešto moralo prevagnuti. Prvenstveno sam autorica, slikarica i osoba koja ne voli odrađivati samo da bi bilo odrađeno… Tako da je jedno plus drugo postalo treće i vrlo jasno. Nije teško odlučiti ako znaš koji je tvoj put.
Samostalne vode u profesionalnom smislu uvijek su hrabar korak, a pogotovo kada se oni zbivaju u ovako nepovoljnim uvjetima. Kako se za sada snalaziš? Koji su ti daljnji planovi?
Izbor ovakve profesije od najmlađih dana je izazov, a i mislim da su za umjetnike uvjeti uvijek nepovoljni ako to tako želimo gledati. Živimo gdje živimo i nekako ovdje kod nas je uvijek rizik baviti se umjetnošću, samostalnim vodama, a možda i bilo čim. Otkad ja pamtim društveno stanje, kod nas uvijek je nekakva kriza…
Pripadati toj posebnoj manjini u društvu za početak je privilegija, čovjek koji se bavi javnim djelovanjem, stvaranjem i bilo kakvim javnim nastupom, poslom, mora imati posložene prioritete i poseban senzibilitet za ljude, a onda i odgovornost i etiku prema onome što radi i za koga. S druge strane, mi koji smo se odlučili živjeti i stvarati baš ovdje imamo biti na mnogočemu zahvalni.
Ja se u svojoj koži dobro snalazim za sada, trudim se biti u Sada, stvarati čim više i svaki je iskreni trud i rad na ovaj ili onaj način nagrađen. Riječ budućnost u 2020. godini polako gubi svoj smisao.
Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti u Puli, diplomirala si slikarstvo u Veneciji, u klasi profesora Paola Tessaria. Kako te život odveo u smjeru umjetnosti?
Mislim da me kao malenu djevojčicu sestra odvela u atelje Emila Bobanovića Ćolića kad mi je duša prvi put propjevala, a još nisam znala zašto. Poklonio mi je paket pastela s posvetom. Nezaboravno! Kasnije mi je bio profesor u osnovnoj školi i već sam u 8. razredu dobila prvu ozbiljnu međunarodnu nagradu za linorez. Dobila sam monografiju velikog Pabla Picassa iz njegove plave i roza faze. Nije mi smetalo što je tekst knjige pisan na meni nerazumljivom jeziku, sve sam razumjela i otvorio mi se novi svijet.
Tek je onda logično uslijedila Pula i famozna umjetnička škola, susret s prof. Ivanom Obrovcem, posebno prijateljstvo koje je trajalo do njegove iznenadne smrti prošle godine te susret s mnogim osebujnim profesorima, danas kolegama, prijateljima.
Akademija je potvrdila moj put iako je to možda bio najizazovniji dio tog puta. Zapravo je Venecija bila puno veći izazov od Akademije. Učiteljica života. Grad koji vam se uvuče pod kožu kao živo biće i najprije vas muči pa vas mazi…. O njoj sam i dalje ovisna.
I sad kad sve to nabrajam, a sve i dalje, nakon akademije do danas, ustvari umjetnost vodi moj život od ranih početaka, a ne obrnuto. ☺
Od 2014. do ovamo, dok si bila voditeljica, Gradska galerija ugostila je mnoge izložbe. Na koju suradnju si najponosnija?
Bilo je zaista puno lijepih suradnji s mnogim divnim ljudima koje sam znala i od ranije, pa onda mnogim koje sam tek upoznala, ali dobro smo klikali…. Zapravo nijedna suradnja nije škripila, eto, na to sam najponosnija. U 6 godina odradilo se preko 60 divnih izložbenih programa, kataloga, popratnih tiskovina pristojnog dizajna, domjenaka, druženja, međunarodnih suradnji…
Imena poput Svećnjaka, Murtića, Price, Motike, Ružića samo su neka od najvećih imena na našoj nacionalnoj sceni, a čije sam izložbe imala čast postavljati i otvarati. To je jedno posebno zadovoljstvo u galerijskom poslu, ali i za nekoga tko je i sam autor pa im se zaista osjeća blizak i divi im se iz još jednog malog posebnog kutka srca.
Drago mi je i da je u Gradskoj galeriji ostao dio galerijskog gift shopa te nemala memorabilija na sve te izložbene programe.
Uz sve te krasne izložbe odradilo se i trostruko više edukativnih programa i vođenja po izložbama što mi je još jedno posebno zadovoljstvo. Nadam se da je bar nekoliko generacija djece u Labinu u tih 6 godina zapamtilo gdje je Gradska galerija i dio atmosfere s neke od izložbi ili radionice te da smo time stvorili dio nove likovne publike.
Tvoj je životopis pun postignuća. Uz mnoge samostalne i grupne izložbe, članica si HDLU-a, te si bila jedna od osnivača pulske galerije POOLA. Ono što je važnije za Labinjane, zamjenica si predsjednice Udruge Mediteranski kiparski simpozij koja upravlja Parkom skulptura Dubrova i predsjednica stručnog savjeta te iste udruge. Mnogi će se složiti da Park Skulptura već dugo nije izgledao tako dobro, a nedavno je dobio i novu skulpturu, onu Puža. No, stvari se ne događaju same od sebe, puno je to rada kojeg javnost ne vidi. Koji su najveći izazovi Parka?
Park skulptura Dubrova puno je veća priča od lokalne. Jedan je od najbogatijih takvih tematskih parkova u svijetu, pa ipak on tek sada nakon 50 godina manifestacije koja ga je stvarala, on zaista postaje PARK. Po definiciji park je održavano zelenilo okruženo značajnijim zgradama ili kao kod nas popunjeno i okruženo značajnom kulturnom baštinom.
Da bi to kod nas bilo tako u punom smislu definicije naišli smo na mnoge zamršene situacije, no na dobrom smo putu da to sada zaista dostojanstveno zasjaji za sve one koji će sada uživati u njemu kao i za mnoge generacije koje dolaze. Park skulptura Dubrova za naše je prilike i uvjete ogroman sa zaista velikom količinom postojećih sadržaja koje je trebalo revitalizirati (što se još čini i uvijek treba činiti) i s isto tako ogromnim potencijalom za razvoj novih sadržaja, valorizaciju i iskoristivost kako postojeće priče tako i prostora na raspolaganju.
Mislim da je upravo sada za Park skulptura Dubrova idealan i ključan trenutak da pokaže svu svoju izvrsnost kako za struku tako i za sve slojeve građana i posjetitelja. Naravno, taj trenutak duguje se izvrsnom timu mladih ljudi koji su se oko Parka okupili i spremni su to odraditi na pravom nivou. Svakako je trenutak koji se rijetko događa i kojeg treba ugrabiti….
Puž se dogodio kada su se mnogi simpoziji u svijetu odgodili zbog globalne krize s virusom. Već to je prava poruka za nas. Strpljivi puž nagovješta novi kontinuitet simpozija na Dubrovi i na to trebamo biti ponosni. Za mene je to divno iskustvo koje mi otvara neke nove mogućnosti. Uz dosadašnje iskustvo u organizaciji kulturnih događanja i življenja umjetnosti, simpozij mi kao šlag na tortu otvara bezbroj ideja i mogućnosti o suradnjama diljem svijeta, o uključivanju Labina još jednom u svjetske priče.
U tijeku je izrada kulturne strategije Grada Labina. Koje je tvoje mišljenje: koliko su Labinjani zainteresirani za posjećivanje kulturnih sadržaja u našem gradu? Ima li dovoljno kulturne ponude koja bi zadovoljila građane? Što misliš, što bi trebalo napraviti da se poboljša cjelokupna slika?
Uf…Voljela bih živjeti u stvarnosti u kojoj nije potrebno zapisati u službeni i javni dokument koliko su nam građani i kakva im kultura treba u nekom proročanskom budućem vremenskom periodu…
Kultura u Labinu odolijeva svim krizama. U Labinu apsolutno ima kulturne ponude i to na zavidnom nivou. Na to moramo biti ponosni. Labin već desetljećima ima problem prebogatog sadržaja za ovako relativno malu sredinu, kojeg možda treba na pravi način staviti u nekakvu pristupačnu formu i suvremeno servirati posjetiteljima i građanima… Po jednom od osnovnih likovnih pravila forma mora uobličiti sadržaj, a sadržaj trpjeti formu.
Problem je uvijek u premalim budžetima i u nedostatku stručnih kulturnih djelatnika u nosećim strukturama. Nekako ispada kao da se mi sami ne znamo nositi sa svime što imamo, zaštekamo na održavanju, na prezentiranju, na marketingu, u međusobnoj komunikaciji… To su situacije koje nam se predugo događaju i stihijski postaju prihvaćene inercijom od kvalitetne kulturne publike…
Dugoročno si dajemo autogolove, a sadržaji su nam svjetski. Sve što imamo je divno i jako vrijedno pa ipak u nekim trenucima ispada kao da se sami ne možemo odlučiti jesmo li Grad Matije Vlačića Ilirika, baroknih palača, cakavice, umjetnika, rudarstva ili najboljeg maslinovog ulja….. A sve je to Labin. Malo više zajedništva i organiziranog i ujednačenog marketinga prema van i to je to. Naravno za cjelokupnu sliku neophodna je uska suradnja kulturnog i turističkog sektora.
Može li se danas još uvijek Labin nazivati gradom umjetnika? Dolaze li danas neke nove generacije labinskih umjetnika koje će dati neku novu svježinu? Kako bolje brendirati Labin kao grad umjetnosti, ali i umjetnika?
Taj naziv opstaje na staroj slavi. Činjenica je da je ta stara slava zaslužena i da je Labin zaista fenomen po broju afirmiranih umjetnika na broj stanovnika, ali „Grad umjetnika“ je naslov koji bi morao afirmirati grad koji stoji iza svojih umjetnika na vidljiviji način danas, a ne samo isticati da je to bilo 70-ih godina prošlog stoljeća.
Dolaze li nove generacije, nisam sigurna. Svako malo netko zablista s nekim svojim radom pa onda opet nestane…. Nije to do njih, vjerojatno je to rezultat vremena u kojem živimo. Mladi odlaze, a oni kvalitetni još brže. Dobivaju prilike i prostore za stvaranje negdje drugdje i naravno da ih grabe.
Koji su umjetnici utjecali na tvoj rad? Koje umjetnike ti cijeniš?
Pa svašta sam već spomenula u prethodnim pitanjima. Ljudi koji su bili od nezaobilazne važnosti za mene u životu bili su naravno i umjetnici i profesori i kolege…. Iako se ovdje očekuje da nabrajam Picassa, Warhola, Pollocka, Rothka, Maljeviča, ne bih nikoga posebno izdvajala. Uglavnom su to bili oni koji su mi pomogli pročistiti moj likovni jezik, osloboditi stvaranje. Svijet koji je oko mene utječe na moj rad naravno. Još uvijek se događaju utjecaji velikih ljudi. Ponekad su najveći oni koji sjede do vas.
Najbolji umjetnik je onaj tko vam od sebe uspije prenijeti vibraciju zbog koje ste vi u bilo kojem smislu bolja osoba sutra ili vam pokloni impuls zbog kojeg vi sutra bolje stvarate. To su osobe s dodanom vrijednošću i takve vam osobe ostave dojam i trag zauvijek da li kroz neku knjigu, film, rad koji sretnete u nekoj od bezbroj posjećenih galerija, ili na ulici, ili prepoznate dio svoje istine u kriku performansa, u djelu baleta, u urliku predstave ili glasnom bubnju koncerta…….
U izazovnim vremenima, kada su financijska sredstva nedostatna i kada se režu sredstva, najčešće kultura i umjetnost budu prva na udaru. Što misliš, kakav bi bio pravilan model financiranja ove grane s kojim bi svi bili zadovoljni? Treba li to biti samofinancirajuća djelatnost, treba li ovisiti o donacijama ili mora biti sustavno financirana djelatnost iz proračuna? Ili pak nešto drugo?
Odgovor na sva ta pitanja već su davno pronašli u nama nekim bliskim zemljama. Mislim da bi nam koristilo kad bi znali učiniti „copy paste“ od jedne Italije, Njemačke, Engleske, Danske i slično ali bojim se da smo još daleko od toga.
A tek u ovim sada vremenima kada se sve seli na virtualu? Ne znam što bih na to rekla…
Sada je sve na čekanju. Vjerujem da sve ovo ima i svoj kraj i da će uskoro sva kultura kao i sve ostalo nastaviti funkcionirati bolje nego je to bilo prije „novog normalnog“. Nadam se da ćemo uspjeti izvagati što nam je i do koje mjere zaista bitno da bi se osjećali građanima i ljudima.
Pratimo te i na društvenim mrežama. Objavljuješ interijere opremljene svojim slikama, oslikavaš keramiku… Izrađuješ i zidne tapete, na zadnjoj samostalnoj izložbi nisi izlagala slike…. Što sve Tea radi?
Sve nabrojeno. Interijeri su strast koja zauzima sve više prostora. Najljepše je kad se interijer i umjetnost na kraju sljube i zajedno pričaju priču jer jedno bez drugoga ne mogu, nisu potpuni. Uz tu strast dogodili su se mnogi zanimljivi suradnici arhitekti i dizajneri i mislim da smo se dobro našli u suradnjama. Evo, neke su rezultirale i nagradama. To me jako veseli.
Na zadnjoj samostalnoj izložbi u Umagu izlagala sam tanjure većih dimenzija. To je jedan novi ciklus radova na kojem radim, normalno paralelno uz slike i crteže… Ali dogodio se pomak u treću dimenziju, objekt koji trpi moju gestu i grafizam u nekom novom zadanom obliku… Istražujem i nove materijale… Za sada sam zadovoljna rezultatima. 🙂
Gdje se trenutno mogu vidjeti tvoji radovi?
Trenutno je u tijeku Kreativna jesen u Istri i pod tim se nazivom događaju mnoga zanimljiva kulturna i edukativna događanja pa je tako i umjetnost „servirana“ na jumbo plakatima po cestama diljem Istre. Jedna od 12 autora koji izlažu svoj rad sam i ja. Ovu je zanimljivu ideju moje kolegice, multimedijalne akademske umjetnice Dragane Sapanjoš, prepoznala i sprovela Istarska kulturna agencija, a ta se velika izložba na otvorenom održava povodom međunarodnog Dana umjetnika 25. listopada koji je usput i rođendan velikog Pabla Picassa.
S izložbama u galerijskim prostorima smo trenutno malo ograničeni, a trenutno su gotovo svi moji radovi u ateljeu, u Labinu. Dobrodošli ste!
