Prošlog vikenda zaputili smo se put Raše. Iako su ovotjedne vrućine tad tek bile u povojima, kad smo čuli da raški rudnik nudi odličnih 13 stupnjeva, nismo ni trenutka dvojili. Otkrio nam je to Ribafish na svojim društvenim mrežama, kada je nakon otplivanog Roktoka posjetio i raški rudnik.
Kako to i najčešće biva, uvijek ćemo prije potegnuti negdje dalje, nego zaviriti i istražiti vlastito dvorište, jer za ovo što je blizu uvijek imamo vremena, i tu je, pa ćemo lako – i tako je prošlo već skoro godinu dana od pokretanja projekta Kova experience, a da mi do sad nismo doživjelo to iskustvo. Sramotno, znamo, pa je valjalo odmah ispraviti tu pogrešku.
Kako nam je bilo? Pročitajte u nastavku.
Tura traje kvalitetnih tri sata, s početkom ture u Kovarskoj kući. Možda malena kvadraturom, ali vrlo efektna i impresivna izgledom napravljena je tako da nalikuje na rudarsko okno. Na podu, zaštićena staklom po kojem hodamo, nalaze se originalne tračnice. Sami zidovi su tamni, vidimo i pokoji SRETNO, što nas sve odmah asocira na podzemni život kojeg su živjeli naši rudari. Nalaze se tu i brojni eksponati, zvučni efekti, ali i video zapisi iz arhiva koji nam vjerno dočaravaju život jednog rudara.
Saznajemo više o važnosti rudarenja za ovo područje – vodičkinja nas podsjeća na neke možda zaboravljene informacije koje smo nekad možda i čuli iz povijesti ako smo s ovih područja, ali saznajemo i mnoštvo novih detalja. Ulazimo u svaku poru rudara – zamišljamo što je jeo, kako je i gdje je živio. Vodičkinja nam priča o Viletama, o gornjoj i donjoj Raši, pratimo kako se arhitektura ovdašnjih prostora mijenjala zbog rudarstva. Saznajemo i razlike u bojama šljemova.
Najviše emocija izazvao je kratki dokumentarni film sa stvarnim rudarima Labinštine koji su nas naučili da rudari nisu poznavali ni jezične ni nacionalne barijere. Kako jedan u samom filmu i govori – vani (op.a. izvan rudnika) ti je mogao biti smrtni neprijatelj, ali u rudniku ti je brat, suborac, osoba s kojom lakše preživljavaš teške uvjete u kojima svakodnevno radiš. Saznajemo i odgovor na pitanje bi li taj posao i danas radili da je rudnik otvoren. Odgovor nas, priznajemo, iznenađuje.
A saznajemo i zašto su u rudniku imali kanarince u krletkama, kao i koji su zvukovi signalizirali opasnost, jer rudarstvo, iako je za tadašnje vrijeme bio dobro plaćen posao, bio je i vrlo opasan posao. Iako se rudarske nesreće na Labinštini dan danas pamte kao neke od najvećih tragedija ovih prostora, saznajemo više i o najvećoj koja se dogodila, te neslavne 28. veljače 1940. godine kada je u Oknu 1 na dubini od 240 m došlo do eksplozije metana i ugljene prašine, zbog čega je velik broj naših sugrađana izgubio život, ili je ostao obilježen trajnim posljedicama. Saznajemo da se iz toga razloga pazilo da u smjeni nikad ne budu dva muškarca koja su rodom povezana, da majka ne bi istovremeno izgubila i muža i sina.
Nastavljamo u nešto veselijem tonu, jer je svima najzanimljiviji dio postava svakako rudarski stan, koji donosi pregršt autentičnih eksponata iz tih vremena, predmeta koje nerijetko neki od nas još uvijek imaju u svojim stanovima i garažama. Na valu nostalgije koja posljednjih godina vlada, prisjećamo se naših prošlih generacija i nekih sretnijih trenutaka naših djetinjstava.
Bilo je vrijeme i za iskustvo istraživanja rudnika, čemu smo se, moramo priznati, i najviše radovali. No prije samog izlaska iz Kovarske kuće prolazimo kroz dobro opremljenu trgovinu suvenira u kojem možemo kupiti posebno dizajnirane predmete koji će nas još dugo sjećati na ovaj dan. Ono što nas posebno veseli je da je velika većina domaće proizvodnje, od čega se ponajviše izdvajaju keramički predmeti proizašli iz Merania manufakture.
Spuštamo se u rudnik. Preuzimaju nas novi vodiči koji nas upućuju u mjere sigurnosti, odijevamo reflektivne prsluke, na glavu stavljamo šljemove i naglavne lampe – spremni smo! Na dužnosti je i medicinska sestra, zlu ne trebalo, jer ipak idemo ispod zemlje.
Inače, Kovu experience nudi Arsiana, tvrtka koju je Općina Raša osnovala radi provođenja projekata koji valoriziraju rudarsku baštinu Raše. U rudniku saznajemo i zašto baš naziv Arsiana – godinama slušamo o rudarima, ali rjeđe se u ovom kontekstu spominju žene, koje su i same radile u rudniku (u malom broju), a češće su bile i žene rudara koje su, osim što su bile stupovi svake obitelji, obavljale i pomoćne rudarske poslove. I zato Arsiana, odnosno Rašanka, jer su im u Općini Raša na ovaj način htjeli odati počast.
Naša malena grupa hrabro hoda rudnikom, zamišljamo kako je nekad izgledao radni dan ovdje. S nama je u grupi i par Slovenaca, koji ponosno ističe rudarsku baštinu Velenja i Idrije, pa iako nam u zafrkantskom tonu govore da je kod njih bolje, ipak na kraju skrušeno priznaju da im se raški rudnik više sviđa jer je realističniji.
Vodič nas podsjeća da ne smijemo zaboraviti da je ovo pravi rudnik, pa stoga cijelo trajanje rudarske ture prati stanje koncentracije plinova.
Tura se približava svom kraju, oči već očajno trebaju svjetlost, a i glava je teška pod šljemom. Pomalo smo i umorni, a nismo ni pola smjene odradili – sada bolje razumijemo rudarski život. Odlazimo kućama obogaćeni novim iskustvom koje ćemo još dugo pamtiti.
Sve informacije o Kova experience-u možete pronaći na službenoj stranici, a novosti i obavijesti o novim turama možete pratiti na njihovim društvenim mrežama.
