Poster tvrdi da film dolazi iz uma kralja horora, Stephena Kinga. Oni koji su čitali legendarnu kratku priču iz zbirke Noćna smjena (Night Shift, 1978) su već iz foršpana mogli shvatiti da film nema nikakve veze s izvornikom. Ovo nije prvi put da su samo uzeli naslov Kingovih priča samo kako bi se odlučili za slobodnu adaptaciju, a najbolji primjer toga je priča/filma The Lawnmower Man iz iste zbirke kao The Bogeyman. Dok se u književnom predlošku pagansko božanstvo Pan se javlja na usluge košnje trave, filmska adaptacija odbacuje boga i zamjenjuje ga sa zaostalim mladićem koji putem znanstvenih eksperimenata postane super genije. No dok je The Lawnmower podjednako popljuvan od kritike i publike, The Bogeyman je polučio nešto bolje rezultate. Ključna riječ – nešto bolje.
Babaroga iliti, kako su bogovi hrvatskog prevodilačkog tima ostavili naslov u originalu, The Bogeyman ima jednostavnu premisu koja unatoč svojoj izlizanosti posjeduje mogućnost da dobro zastraši svoju publiku. Mrak, posebice ono što se skriva u njemu, je oduvijek bio najveći izvor straha za čovječanstvo. Kad u tminu ubacimo čudovište koje za sobom donosi mrak, čudovište pred čijem se korakom gase svjetla, čudovište na koje pomislimo jednom kad ugledamo otvoreni ormar usred noći ili zbog kojeg izbjegavamo pogledati ispod kreveta ako nam nešto padne, filmašima se nudi jedinstveni kalup na temelju kojega oni mogu izgraditi priču.
U slučaju scenarističke ekipe (Scott Beck, Bryan Woods i Mark Heyman) i redatelja Roba Savagea, autorski je tim odlučio da bi babaroga mogla progoniti obitelj koja se oporavlja od tragične smrti. Imamo oca koji je izgubio suprugu te djecu koja su izgubila majku. Imamo oca psihologa koji odbija suočavanje s tragedijom te djecu koja se neuspješno pokušavaju suočiti sa smrću. Mračna i turobna atmosfera koja se nadvila nad obitelj postavlja prikladne uvjete za život za nadnaravno stvorenje što se skriva u mraku. Ono imitira glasove bližnjih, ono zaziva iz mraka, ono se igra sa žrtvama kako bi ih, u stilu poznate Grimmove bajke, natrpalo strahom kao hranom prije što ih proždre.
Za razliku od ponekih horor filmova koji vrhunski iskorištavaju višeslojnu problematiku tuge i traume, The Bogeyman koristi suočavanje s traumom kao jedan od kotačića koji pokreće i goni priču prema zapletu i raspletu. No dok svi filmovi nisu stvoreni da postanu subjekt psihoanalize (recentni primjeri su Get Out, Us i Nope koje je režirao Jordan Peele), ima tog nekog neopisivog užitka u gledanju jednostavnih horor filmova. Na tom području, The Bogeyman uspijeva dostići razinu uspjelog žanrovskog izdatka koji uz atmosferu začinjenu s ponekim jump-scareom drži gledatelje na rubu stolica.
Nažalost, film i dalje ostaje prosječan u svakom svojem pogledu. On nudi privremenu satisfakciju unutar prosječnog trajanja dugometražnog filma, no osim toga, osim par odličnih scena i dobre atmosfere, ne nudi ništa vrijedno dugotrajnog pamćenja, nešto što će nas podsjetiti na taj jedan horor kojeg smo pogledali taj jedan put u kinu. Slično strahu od babaroge koji nestane u trenutku kad uključimo svjetlo, tako brzo ispari i sjećanje na The Bogeyman jednom kad se uključe svjetla kinodvorane.
