U ovotjednim prepoBOOKama gošća nam je bila poznata fotografkinja s naših prostora Aleksandra Đorđić. Specijalizirala se za vjenčanja, a najdraže joj je što joj posao dopušta uloviti neke od najsretnijih trenutaka u ljudskom životu.
Pošto joj je umjetnost veliki dio njezinog života, bili smo sigurni da je i ljubiteljica pisane riječi, pa smo ju stoga zamolili da nam otkrije neke od svojih književnih djela kojima se stalno vraća, ali i neka koja je tek nedavno otkrila. To nam je potvrdila i prvom rečenicom koju nam je uputila kad smo ju priupitali za njezino mišljenje.
“Bijeg u književna bespuća, još od malena, bio je moj najdraži odmor. Mogućnost potpunog fizičkog isključenja, bilo uz lako ili teško štivo, i dan danas je moja najbolja terapija za dušu.
Knjige čitam ovisno o fazi života u kojoj se nalazim, i nikada ne čitam više knjiga istovremeno, odnosno paralelno. Volim nakon svake pročitane knjige, napraviti pauzu između čitanja, da probavim i doživim štivo.
Knjiga koja je u potpunosti rasula pa opet skupila moj duh kao umjetnice, a onda i kao žene je roman “Frida Kahlo ili o boli” Slavenke Drakulić. Pokušala sam ju više puta pročitati, ali je očito tek treći put bio pravi put da dospije do mene. Ljubav i bol kod umjetnika je glavno pokretačko sredstvo, i to je nešto što mene i Fridu zauvijek spaja.
S obzirom da sam strašno veliki zaljubljenik u putovanja, nikada nisam imala naviku čitati putopise, no vrijeme korone promijenilo je i to, pa sam tako umjesto avionom, počela putovati knjigama. Iako sam “Moj Camino – šetnja u dubine sebe” autorice Mare Doljak čitala odavno, nikad to nisam doživljavala kao putopis, već doslovno onako kako i sam naslov kaže – kao šetnju duše.
“Himalaja u 77 priča” Roberta Pauletića definitivno je moj favorit kod putopisa, što zbog nevjerojatno lagane čitljivosti, što besprijekornih opisa koji te momentalno transportiraju u beskraj Himalaje. Pauletić svojim dalmatinskim dijalektom od prve rečenice, kroz neodoljiv humor i sarkazam, svoj put, duhovni i fizički Chajamlungmom, kako još zovu Himalaju, opisuje toliko jednostavno, da kroz svih 400 stranica imam osjećaj kao da sam s njim na putu.
Trenutno čitam, ili možda više gledam “Ljubav oko svijeta” Anđele i Davora Rostuhara. Kad bih ja pisala knjigu, sigurna sam da bi izgledala upravo ovako. Pisala bih o ljubavi, riječima i fotografijom. O svim njezinim oblicima, svim vrstama odnosa, usađenim ili izabranim, o ljudima koji ljubav nisu nikada pronašli, do onih koji su pronašli više ljubavi. Fantastično remek djelo, za sve nepopravljive idealiste i romantike poput mene!”
