Nakon dugo iščekivanja, stigla je i stota obljetnica Labinske republike. U tjednu koji je za nama Labinjani su bili ispunjeni raznim osjećajima, no uz ponos koji je tu svakako bio najjači, osjećalo se i zajedništvo koje nas je sve povezalo oko zajedničke teme koja nam je svima draga.
Iako i dalje pazeći na epidemiološke mjere, barem na 7 dana korona nije bila glavna vijest u Labinu, jer pričalo se samo o Labinskoj republici i povijesti rudarenja u našem malom gradu. No prije glavnog Dana D koji je sve oduševio sadržajima kakve još do sada nismo vidjeli u našem gradu, u ovaj svečani tjedan uveo nas je film o Labinskoj republici prikazan u udarnom terminu na hrvatskoj nacionalnoj televiziji.
Film je to “Labinska republika – stvarnost iza legende” proizašao iz studija nagrađivanih labinskih kreativaca Levela 52. U čast Dana žena koji se obilježava sutra, popričali smo s jedinom ženskom članicom ovog malog, ali dobro uigranog tima.
Je li teško izboriti svoje mjesto u pretežno muškom svijetu, s čime se susreću žene u filmskoj industriji, ali i koji su budući planovi Levela 52 nakon ovakvog filma, popričali smo s Biancom Dagostinom, producenticom u Levelovom timu.
Sada nakon 7 dana od premijere na televiziji, kako ste vi u Levelu zadovoljni reakcijom publike na film?
Mogu slobodno reći u ime cijele ekipe da smo jako zadovoljni. Većina kritika je pozitivna, i ono što nam je posebno drago je da smo kod brojnih gledatelja uspjeli izazvati emocije. Rekla bih da se za film vezao osjećaj ponosa. Cilj filma je bio naravno slaviti Labinsku republiku, ali dati i svojevrsni omaž našem gradu Labinu, koji je prikazan na jedan dosad neviđen način.
Koliko je trajao proces snimanja filma, od prve ideje do premijere na HRT-u?
Na filmu smo radili sveukupno oko godinu dana. Krenulo je najprije s pripremama za prijavu na HRT-ov natječaj, pa istraživanje i brušenje scenarija s Tonijem Juričićem. De facto, samo snimanje je kratko trajalo jer je sve bilo unaprijed isplanirano. Dugotrajan je bio proces postprodukcije, jer kao što se može primijetiti, u filmu ima vizualnih efekata na fotografijama, boje su naglašene, a tu je naravno i glazba koja je imala svoj proces.
Redatelj Goran Načinović je učinio iskorak u vizualnom dijelu upravo efektima i kadrovima. Autor glazbe Sanel Isanović je s glazbene strane podignuo kvalitetu filma time što je snimio zvukove rudnika i od toga napravio glazbenu podlogu. Sve je to uzelo puno vremena, ali smo u konačnici završili prije roka. Prvog travnja bio je službeni rok, no željeli smo da se film uklopi u 100. obljetnicu Labinske republike.
Koliko ste kreativne slobode imali s obzirom da je film snimljen u suradnji s HRT-om?
Zbilja možemo reći da smo imali potpunu slobodu. HRT nas je pratio kroz cijeli proces, ali što i kako će biti u filmu odlučila je autorska ekipa.
Još malo o kreativnoj slobodi. Koliko je teško u vašem poslu biti kreativan kada radite s klijentima i kad je ipak njihova zadnja? Misliš li da s većim brojem nagrada i priznanja koje s godinama dobivate klijenti ipak to prepoznaju, pa vam prepuštaju kreativnu slobodu?
Naše dosadašnje iskustvo pokazuje da klijenti prihvaćaju naše sugestije. Projektima pristupamo na personalizirani način i tražimo kako da film odskoči od mase drugih. Level 52 kao tvrtka se isprofilirala upravo kao produkcija koja ima audiovizualni pečat, i klijenti koje nas kontaktiraju većim dijelom žele upravo takve filmove.
Jedan od razloga zašto radimo ovaj intervju osim promocije filma je i svojevrsna proslava Dana žena. Iako ste mala firma i pretpostavljam da si uskačete sa sugestijama i međusobno se nadopunjujete (pogotovo u kreativnim idejama), tebi u opisu posla stoji producentica. Za one koji ne znaju, što je točno zadatak producenta?
Producent pokreće projekte, organizira rad na filmu i sudjeluje kroz cijeli njegov proces. Osim što se u suradnji s redateljem brinem o tome da svatko dobije upute za svoj dio posla, i kreativno sudjelujem svojim sugestijama. Tako da možemo reći da je to odgovoran posao poput nekakvog menadžera na filmu, ali može biti kreativan ovisno koliko projekt dopušta. Tu je dakako kasnije i obaveza kad se film realizira da on pronađe svoj put do publike, tako da producent radi i na marketingu i promociji.
Nerijetko ispod članaka o vijestima o Levelu vidimo komentare “Bravo dečki!”. Misliš li da je to zato što si kronološki u ekipu ipak došla posljednja, ili je to zato što si žena? Ili pak producentica, koji najčešće nepravedno ostaju zanemareni iza redatelja, scenarista ili glumaca?
Pa ne znam konkretno reći zašto je to tako, no ne smeta mi. Ako se neki autor istakne, to je i uspjeh za film, a to je za mene jedino važno.
A što se tiče činjenice da sam jedina žena u muškoj ekipi, mogu samo reći da imam sreće što radim s kolegama koji me poštuju i uvažavaju moje mišljenje. Općenito mislim da je u muškom svijetu ženama puno teže uspjeti, ne samo u filmskim vodama nego u svim poslovima. To je teško promijeniti, no ako si ambiciozna i radiš na postizanju svojih ciljeva dođu i rezultati. Ja zbilja živim svoj san, radim ono što volim i trudim se u tome biti najbolja.
Naravno, puno mi pomaže i moja obitelj, jer je ženama teže uskladiti posao i roditeljstvo. No uz dobru organizaciju, sve se da stići.
Iz tvog iskustva, s čime se susreću žene u filmskoj industriji? #metoo pokret ipak nam je otkrio nešto što se duži niz godina skrivalo iza holivudskog glamura.
Svatko tko iskoristi svoj položaj moći kako bi se na taj način okoristio, treba odgovarati. Dobro je da se počelo o tome razgovarati jer imam osjećaj da je dugo vremena ova tema bila tabu.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj?
Vidjela sam puno svojih bivših kolegica s akademije koje su na društvenim mrežama istupile objavama u kojima su opisale čime su se sve susrele na setovima: od raznih dobacivanja do seksualnog uznemiravanja. Očito da takvih situacija nažalost ima mnogo. Nadam se da će njihov glas pokrenuti napokon promjene i zaštiti barem buduće generacije od takvih trauma.
Možda si u prednosti pred nekim filmskim djelatnicima u Hrvatskoj jer si osim u Hrvatskoj studirala na diplomskom studiju u Bolonji, u Italiji. U čemu se očituju najveće razlike? Što misliš, gdje student takvog fakulteta može više dobiti – kod nas ili vani?
Akademija je jako specifična ustanova, daje ti osnove “zanata” i ostvariš puno kontakata koji su jako korisni ako radiš u Hrvatskoj. No, Bolonja je bila posebno iskustvo, osobito u duhovnom smislu. Živiš u gradu u kojem je najstariji fakultet na svijetu i odiše znanjem. Profesori su puno ažurniji i otvoreniji što se tiče tema. Predavao mi je dobitnik Oscara za La grande bellezza, producent Nicola Giuliano i rekla bih da takve osobe stvarno inspiraju. On je dokaz kako je samo nebo granica i kako u filmskoj umjetnosti treba biti odvažan i riskirati. Rekla bih da su Zagreb i Bolonja bila dva različita iskustva koja su se nadopunila.
Što nakon fakulteta, ima li dovoljno ponude za potražnju netom diplomiranih studenata koji žele uspjeti u filmskoj industriji?
Produkcija je specifično zanimanje. Možeš raditi u početku kao asistent na filmovima i serijama, ali možeš si i sam stvoriti posao, da tako kažem. Od producenta se očekuje da pokrene filmove, tako da može biti dosta rizično s obzirom da ovisiš o natječajima. Tu bih rekla da je važna ta procjena što može bit uspješan projekt, a što ne.
Ti si svoje mjesto pod suncem našla u Levelu 52, koji je svojevrsni spoj marketinga i audiovizualnih djelatnosti. Snimiti film nije mala stvar, ljestvica je visoko podignuta. Što dalje od Levela možemo očekivati?
Da, ovo je zbilja bilo veliko za naš prvi zajednički film. Tako važna tema, a naša. Zahvalni smo HRT-u na prilici i suradnji, ali i svima koji su nam pomogli ostvariti film, i naravno gledateljima. Što se tiče budućnosti Levela, mi već par mjeseci radimo na novim projektima i nastavljamo uz komercijalne poslove raditi i na idejama za dokumentarce. Osobno bih se htjela okušati u serijalnim formama, imam već i neke ideje, ali sada o tome ne mogu još govoriti.
