Labinski markat je s prvim danima ovog mjeseca postao prva tržnica u Hrvatskoj bez jednokratne plastike. Inicijativa Za Labin bez plastike dio je Green + projekta kojeg su zajedno pokrenuli komunalno poduzeće 1.maj, LAG Istočna Istra, Vodovod Labin, Grad Labin, uz podršku ostatka radnog tima.
Jedna od članica radnog time je i Renata Kiršić koja nam je otkrila više o inicijativi i projektu.
Kako si se našla u radnom timu projekta?
Kako sam uključena u nekoliko inicijativa, projekata i aktivnosti na razini Labina, nije me iznenadio poziv za prvi inicijalni sastanak Green + inicijative, a nakon što sam čula koji su ciljevi, ostalo je došlo samo od sebe, ideje su jednostavno počele nicati, kockice su se počele slagati i evo, svjedočimo da je 1. listopada naša tržnica prva tržnica bez plastike.
Kako je to izgledalo ove subote na labinskom markatu? Do sada je bilo više “pripremnih” subota, kada su bile i generalne probe, no ovog je vikenda to bila premijera. Kakva je atmosfera bila, kakve su povratne informacije?
U zraku se osjećala pozitiva, no to nas prati od početaka, još od Living streets na Zelenicama. Vidi se da su naši građani spremni na promjene, neovisno o tome što naravno za svaku promjenu postoji i određena vrsta otpora, no to je zbilja sve samo zbog činjenice da nas je kao ljude strah nepoznatog i svaka reakcija je po meni prirodna.
Povratne informacije su odlične, no proces će još trajati jer svakim danom moramo biti ustrajni u tome da mijenjamo navike ne samo na tržnici nego i izvan nje. Naša tržnica je “trbuh grada” kao i u svakom drugom mjestu i upravo iz nje treba krenuti promjena koja će se širiti jako daleko, na različite skupine ljudi, pa čak i na one koji primarno ne razmišljaju o održivom razvoju. Doživjela sam to da se na kavi priča o okolišnim temama, o otpadu i plastici, to je zbilja velik pomak.
Jeste li lako našli sve alternative plastičnoj ambalaži? Jeste li zadovoljni s trenutnom ponudom ili tu još ima mjesta za doradu?
Nismo, i taj proces još traje. U proteklih nekoliko godina lansirano je mnogo različitih, naizgled praktičnih rješenja za kupnju ili transport naše hrane iz trgovine do naših domova, pa tako, iako protiv svake logike, danas možete naći kekse koji su pojedinačno zamotani unutar ambalaže, tako i fete pršuta koje su odvojene plastičnim listićima.
Netko bi rekao, to tako treba biti, ali treba se zapitati treba li zaista, i što je sve čovjek spreman učiniti zbog komocije koja je u konačnici lažna? Prema tome, logično je bilo kada želite u nečemu biti drugačiji, prvi, da neće biti lako. Moram reći da su nam puno pomogli studenti Fakulteta ekonomije i turizma iz Pule, ali i dobre prakse nekih poznatijih ekološki osviještenih trgovina.
Za sada škrtoci i kompostabilne vrećice funkcioniraju dobro, malo se mučimo s papirom za omatanje mesa, a pravi izazov je ambalaža koja nije za transport već se na primjer sir u nju omata radi pomaganja dugotrajnosti proizvoda. To je neka dugoročna faza, kako za nas tako i za prodavatelje, ali vjerujem da ćemo i u tome uspjeti.
Koliko je tebi važan taj ekološki aspekt, odnosno ekologija? Jesi li oduvijek bila ekološki osviještena?
Kao dijete bila sam jako osjetljiva oko zagađenja, smeća, flore i faune, često sam plakala zbog toga. U lijepom sjećanju su mi eko akcije na prvoj plaži u Rapcu koje smo imali sa školom i Francijeva legendarna “Neka naša Istra blista, neka bude lipa čista”… No moram priznati da kako sam odrastala se taj osjećaj gubio i dobrih desetak godina me nije baš zanimalo što se događa. No, kada čovjek stasa i odrasta i ako želi biti dobar sebi i svojoj okolini, onda ne možeš biti ekološka hulja. (smijeh) Od tog nekog osvještenja, brinem o planeti i zajednici više i bolje, učim dobre prakse, istražujem i dijelim znanja i saznanja oko ekologije.
Kroz rad u civilnom sektoru tj. udrugama uvijek sam nastojala prakticirati održivo življenje, pa na neki način sebe ugrađujem u posao koji radim, tako i recimo za Park skulptura Dubrova gdje već preko dvije godine čistim smeće ili organiziram akcije čišćenja. Osim klasičnog otpada, posebno me zanima promjena navika vezana za tekstil što kroz inicijativu Humana Nove i Sharing is caring, što kroz svakodnevnu promjenu vlastitih navika.
Plastike naravno ima i u tekstilu, pa ta tragedija postaje još veća jer se milijarde tona tekstila godišnje bacaju u okoliš. Mnogo je tema, koje sad ne stignem prenijeti čitateljima, ali svakako je odgovornost na pojedincu i to je moja jedina i ključna poruka.
Misliš li da bi edukacija trebala početi od malih nogu? Misliš li da edukacija o ekologiji bi trebala biti sastavni dio formalnog obrazovanja?
Svakako i apsolutno, no ona ne bi smjela stati, već biti trajna kroz cijeli život. Imam osjećaj da se vrtićkoj djeci daje mnogo i da oni usvajaju navike, a kako rastu ima sve manje sadržaja vezanog za ekologiju, pa tako dok se dođe do fakulteta zaboraviš sve (ako ti roditelji nisu ekstra osviješteni) i počneš se ponašati kao budala stvarajući dnevno nepotrebno smeće uz ogromno očekivanje da ga netko drugi treba za tobom pokupiti i da ne plaćaš uopće trošak njegovog odvoza, reciklaže i drugo.
Edukacija u teoretskom smislu da, a u praksi barem jednom godišnje otići na odlagalište otpada i barem jednom mjesečno čistiti kante u Parku ili na nekom drugom javnom mjestu. Vjerujte kada to doživite neće vam pasti na pamet baciti ništa nigdje, a imat će veliki utisak i na kupovne navike jer se tek u doticaju sa smećem vidi sva besmislenost naše svakodnevice i način života koji nam se nameće, a korisno je i za poštivanje ljudi koji rade u našem komunalnom poduzeću koji svaki dan rade za nas i umjesto nas ovaj plemenit posao.
Osim u Green plus projektu povezujemo te i s mnogim drugim inicijativama, i projektima. Primjerice, prekjučer se u Parku skulptura u sklopu Svjetskog dana turizma održala radionica gradnje suhozida. Iako je to primjer naše baštine, to također možemo smatrati i primjerom dobre prakse u eko gradnji.
Da, suhozid je jako popularan i raduje me da smo opet uspjeli u naumu da održimo radionicu gradnje ovoga puta zajedno s našim partnerima TZ Labin i TZ Općine Sveta Nedelja kojima se ovim putem zahvaljujem. Desetak zaljubljenika u suhozidnu gradnju uspjeli su uz pomoć majstora izgraditi tj. obnoviti srušeni suhozid u dužini od 20 m, i to u samo jedan dan. Kamen koji smo koristili je u potpunosti s Dubrove tako da smo njime izgradili suhozid, a ujedno je dobio tu novu namjenu umjesto da završi neiskorišten negdje u nekoj šumi.
Treba nam još kamena za gradnju pa koristim priliku da obavijestim javnost o tome, zainteresirani se mogu javiti na službeni mail Parka. Suhozidna gradnja je zaštićena pri UNESCO kao nematerijalna kulturna baština, a ono što je najzanimljivije je da se njome mogu baviti svi od najmlađih do najstarijih.
Misliš li da se svijest ljudi o ekologiji i eko pitanjima povećava s godinama? Što misliš, što bi trebalo napraviti da se poveća interes i da se ljude motivira na promjene?
Mora se povećati jer nam se već godinama vraća što smo zakuhali – poplave, potresi, suše, generalno klimatske promjene o kojima se nekada isto pričalo, ali ih nitko nije doživljavao. Velike se kompanije transformiraju, politike se zelene, ljudi promišljaju. Bilo bi idealno da sami shvatimo, ali većinom čovjek shvati kada se neka katastrofa dogodi njemu, kada npr. oboli ili kada njemu bliska osoba oboli. Tada je malčice kasno, nažalost. No ljudi mogu drugačijim navikama od današnjih pomoći sami sebi, a potom i planeti kroz svakodnevne male akcije. I to mislim da jedino može motivirati na promjene.
Mala akcija je planirati što jesti i u kojim okolnostima jesti više ili manje, jer hrana je energija, a tu najviše trošimo tj gubimo, bacamo. Uzeti tekstilnu vrećicu u kupnju, višekratno koristiti ambalažu, popravljati stvari, pokloniti višak, razmijeniti stvari, saditi vlastitu hranu (pa makar bila salata), kompostirati, odvajati smeće…I nikako biti stresiran time jer pojedinac ne može promijeniti sve ostale ljude, ali da, mora osvijestiti odgovornost življenja s drugima na zajedničkoj planeti.
Između ostalog, i u projektnom si timu Shpeena DOX festivala, koji osim kinoprikazivačke djelatnosti ima tu edukativnu svrhu, posebice o zelenim pitanjima. Što ste sve uključivali u dosadašnje aktivnosti? Gdje vidiš festival za par godina?
Svaki festival nastojali smo, što kroz filmove, što kroz akcije malo probuditi publiku pa smo tako recimo uvijek pazili koliko trošimo na promotivne materijale, a viškove koristili za scenografiju kod Špine, provodili kreativne radionice koje su uključivale upravo taj materijal i djeca su uvijek dobro reagirala.
Ove godine smo išli potpuno bez proizvodnje otpada te smo se naslonili na inicijativu Green + pa smo čak promijenili našu glavnu boju (iz žute u zelenu) i uveli smo kratke animirane eko filmove za djecu.
Teško pitanje, obično ne planiram za pet godina, ali recimo da će svaka godina festivala još snažnije dopirati do građana i publike sa svojom tematikom koja naravno ostaje zeleno & održivo.
Što još osim inicijative za Labin bez plastike uključuje Green + projekt?
Green + je projekt koji je krenuo i uključuje javnu upravu i javna poduzeća koja kroz svoje djelovanje žele doprinijeti boljoj kvaliteti života u Labinu, kroz smanjenje plastike, promociju školskih vrtova, obnovljivih izvora energije i održive mobilnosti te zaštite mora i vode. Kao prvi grad u Istri gdje će se određene ideje provesti, Labin će stečeno znanje širiti u druge gradove i općine, uz podršku Green + projektnog tima kako bi u konačnici Istra bila prva županija koja prakticira sve načine održivog razvoja. Drago nam je da smo prvi, iako će nama biti najteže.
Koji su tvoji primjeri dobre prakse iz Hrvatske, ali iz svijeta koje bi rado vidjela i u našem gradu (ili bar u bližoj okolici?)
Najbolji primjer meni osobno je Grenoble u Francuskoj koji na razini grada ima odredbu da se sva promocija vrši isključivo digitalno dakle bez tiskanja letaka, bannera i drugo, tu će se sigurno dogoditi transformacija i kod nas. Oni također imaju vodu iz mreže besplatnu za građane, dok poduzetnici plaćaju.
Prava inspiracija su mi javne špine u Bosni koje grade građani kao poklon zajednici. Od zanimljivih prometnih rješenja voljela bih da smo kao barem Ljubljana. Što se plastike tiče idealno bi bilo da se malo resetiramo, ne nužno na razinu afričkog plemena, ali barem u 1980. ili čak 1990. kada nije bilo toliko plastike oko nas.
U Hrvatskoj mogu izdvojiti reciklirano imanje u Vukomeriću, Šumsku farmu na Papuku, regerativnu farmu u okolici Splita, urbane vrtove u Puli, otok Zlarin, a ima toga još… 🙂
