Eni Jukopila mlada je restauratorica koja je radila kao voditeljica obnove Željezničkog kolodvora u Rijeci. Upravo je ona, s ostalim kolegicama, Andreom, Katarinom i Nikom prikazana u filmu Izvorni sjaj Biance Dagostin i Tonija Juričića u produkciji Level 52 kojeg ćemo imati priliku pogledati na ovogodišnjem Shpeena DOX-u.
Film je na programu u četvrtak, 13.srpnja u 21:00 na špini, a dok čekamo projekciju ovog filma i u našem gradu, ulovili smo Eni kako bismo bolje upoznali nju i njezin posao.
Jedna si od protagonistica u Izvornom sjaju, odnosno jedna od ženskih restauratorica prikazanih u filmu. No, ajmo ispočetka – kako si završila u ovoj branši?
Još sam od malih nogu pokazivala interes i talent za likovnu umjetnost te sam logičnim slijedom upisala Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, na kiparskom odjelu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja shvatila sam da se ne želim baviti čistim kiparstvom i samo autorskim djelima već nečim srodnim, kao recimo konzervacijom i restauracijom umjetnina, što sam i upisala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo, nakon čega se zapošljavam u privatnoj restauratorskoj firmi u kojoj sam i danas.
Kakvi su komentari ljudi kad pri upoznavanju saznaju za tvoje zanimanje?
Komentari ljudi na moje zanimanje su razni. Većinom variraju s obzirom na njihovo poznavanje i shvaćanje te struke. Tako su neki oduševljeni i s velikim zanimanjem postavljaju pitanja o poslu jer, kako kažu, nikad nisu upoznali nekog restauratora, a često se pitaju: “Koji su to ljudi koji ovo rade”. Drugi pak ne shvaćaju uopće čime se mi bavimo, ni kada im objasnite, jer nikada nisu bili u doticaju niti su se ikada zapitali, dok oni koji nas poznaju privatno o našem poslu pričaju s velikim poštovanjem.
Jesi li do sada imala kakvih neugodnih iskustva u ovom poslu? Misliš li da su žene u tvom poslu u inferiornijem položaju?
Čim duže razmišljam o odgovoru znači da nisam. 🙂 Neke neugodnosti sigurno postoje, kako u životu tako i na poslu, međutim ne mogu se sjetiti ni jedne situacije. Ne mislim da su žene u našem poslu u inferiornijem položaju, smatram da smo u potpunosti ravnopravni.
Ako gledamo trenutni položaj žena u društvu s obzirom na daleku prošlost, vidljiv je ipak pomak, no uvijek naravno može biti i bolje. Što misliš, koje su najveće prepreke ka postizanju ravnopravnosti u društvu?
S moje točke gledišta ne postoje prepreke ka postizanju ravnopravnosti u društvu, smatram da je ona postignuta. Žena može biti sama sebi prepreka ako nema stav, nije samostalna i svoja u svim pogledima ili traži izliku za neuspjeh.
Vratimo se na restauraciju. Koji ti je najdraži dio u tvom poslu, a koji možda malo manje drag?
Možda bi pitanje bilo bolje preformulirati u: koje mi je najdraže godišnje doba, a koje manje (smijeh), pošto smo uglavnom na skelama na fasadama, tako da svaki je naš posao lakši ljeti. Sve mi je jednako drago, svaka radnja ponekad može biti monotona, a ponekad uzbuđujuća, ovisno od situacije. Ali svakako, rekla bih da mi je najdraži dio ući u neki posao koji još nikada nisam obavljala i potpuno mi je stran te se baviti pronalaskom rješenja.
Ovakav posao može biti i iznimno opasan. Jesi li imala do sada kakvih ozljeda ili nezgoda?
Što se tiče ozljeda do sada su to bile samo bezazlene ozljede i jedan pad na skeli, koji je na sreću isto imao bezazlen ishod, a dogodio se mojom nepažnjom. Ali da, nikada se ne treba skroz opustiti, važno je biti svjestan mjesta na kojem radite te ga poštivati i paziti na svoju sigurnost, ali i sigurnost svojih kolega na gradilištu.
U filmu pratimo restauraciju Željezničkog kolodvora. Pojasni nam proces – koliko je to vremenski trajalo, koliko je bilo zahtjevno, s kojim teškoćama u radu ste se susreli? Kakva je bila suradnja s ostalim curama u filmu?
Restauracija Željezničkog kolodvora trajala je punih godinu i šest mjeseci. Bio je to jako zahtjevan projekt s obzirom na njegovu veličinu i zapuštenost u kojem smo ga zatekli. Na obnovi je aktivno sudjelovalo 18 zaposlenika Terracotte d.o.o. koji su bez obzira na prepreke i vremenske uvjete bili ustrajni u tome da što kvalitetnije obave posao. Neopisiv je osjećaj imati kvalitetan tim ljudi, završiti projekt od godinu i šest mjeseci i konačno stati pred gotov objekt i vidjeti rezultat. Tog trenutka zaboravite na sve prepreke i poteškoće tijekom rada i osjećate samo ponos i još veću prisnost sa svojim timom, a i svaki kasniji prolazak kraj objekta vrati vas u taj trenutak.
Film je imao premijeru prošle godine. Kakva su povratne informacije koja si dobila od ljudi koji su uspjeli pogledati film? Kakve reakcije očekuješ u Labinu?
Reakcije ljudi na film su stvarno pozitivne, a smatram da će u Labinu biti još bolje s obzirom na to da nas većina tih ljudi i osobno poznaje pa automatski malo subjektivnije i s većom dozom emocija sigurno gledaju na film.
Na čemu trenutno radiš? Koji su ti daljnji planovi?
Upravo smo završili obnovu Ville Angioline u Opatiji, te se bacamo na obnovu portala Gradskog tornja u Rijeci, a kompleksniji poslovi čekaju nas na jesen. Imam nekih privatnih planova koje neću trenutno otkrivati jer su još uvijek samo planovi, ali nadam se da ću uskoro krenuti u realizaciju pa ćemo o tome drugom prilikom, no svakako ću ostati u struci jer se u njoj najbolje snalazim i usrećuje me.
