Tanja Škopac dobro je poznata labinska novinarka i prevoditeljica koja godinama radi za La Voce del popolo, a vodi i svoju emisiju na Radio Labinu. Uz kolegijalnost, ugodan karakter i profesionalno ponašanje na koje se mogu ugledati i mnogi drugi, Tanja je poznata i po putovanjima.
Zanimljivo, pristala je na našu ‘gnjavažu’ baš u vrijeme leta prema dalekom Japanu, a mi joj se zahvaljujemo na ovim interesantnim i unikatnim odgovorima.
Koliko si zemalja do sada posjetila?
Posljednji put kad sam, isto tako, za potrebe jednog intervjua, razmišljala o toj brojci, i upustila se u brojenje, bilo ih je nešto više od 30. Bilo je to u veljači 2020. U međuvremenu su se na popisu našle još tri, što znači da je odgovor i dalje 30-ak, možda 35.
Prilično malo, no ja ni ne idem na kvantitetu, već na kvalitetu, odnosno ne putujem kako bih povećala svoj popis posjećenih zemalja, već idem tamo gdje mi je lijepo, a najljepše mi je na Dalekom istoku.
Sad se spremaš u Japan, imaš li već u mislima sljedeće destinacije?
Na ova sam pitanja počela odgovarati za vrijeme prvog dijela leta za Tokio, završni touch stavljam u Japanu. Odgovori su made in Croatia, Qatar & Japan, i u zraku između Zagreba i Dohe, haha. Oni najkvalitetniji su vjerojatno iz Japana.
U mislima mi stalno nešto, buduće i prošlo. Trenutačno mi je ondje pitanje kako produžiti svoj boravak u Japanu, barem do ovog Božića, recimo.
Svakako bih voljela u Nepal, ali i natrag u Laos, opet Vijetnam, zatim Iran, Pakistan, vjerojatno i Indiju, te Bhutan, ali i opet u Kinu, koja je sad jako zatvorena za turističke posjete, a i pretpostavljam da će nakon mogućeg otvaranja biti jako teško dobiti vizu, pogotovo novinarima.
Možda bih mogla prešutjeti taj dio svog poslovnog puta i navesti samo “prevoditeljica”, haha, šala mala. Možda u tom trenutku i ne budem više u novinarstvu.
Jesi li neke destinacije posjetila i više od jednom (i ako da, koje i zašto?)
Jesam, kao što rekoh, vraćam se rado na najistočniji istok, jugoistočnu Aziju i istočnije. Bila sam dvaput u Laosu, svojoj najdražoj zemlji, isto toliko u drugoj po redu najdražoj mi Kambodži, u Vijetnamu dvaput, barem, Tajlandu triput i Indoneziji dvaput…
Kad odem u jugoistočnu Aziju, kažem da idem na put oko svog svijeta jer imam uvijek u kombinaciji više zemalja, a to je i zato što volim i letjeti (kao putnica u avionu) iznad tih krajeva, predivni su to krajolici i iz zraka.
Volim, jako puno, Mekong, budističke i druge istočnjačke hramove, hrana mi jako odgovara, ljudi su nevjerojatni i, kako sam tek nakon ne znam kojeg odlaska i boravka shvatila, za idealan provod i opuštanje važno mi je da ne razumijem jezik zemlje, a još kad se domaćini teško sporazumijevaju na engleskom, milina.
To mi bude pravo opuštanje nakon ne znam koliko za novine i radio prenijetih riječi. Prijevodi mi nisu zamorni…Što se Europe tiče, preblizu smo Italiji da ne bih to iskoristila na najbolji mogući način.
Nemirni duh vuče te van, ali posjećuješ li i destinacije u Hrvatskoj? Što ti se sviđa?
Moram priznati da baš i ne idem po Hrvatskoj. Zagreb je dvaput godišnje na popisu zahvaljujući letovima u daleke krajeve, ako ne bude, uz to, još i testiranja i razgovora za kakav posao (adekvatno plaćen, u inozemstvu) ili sastanaka Hrvatskoga novinarskog društva; Rijeka iz obiteljskih, poslovnih, obrazovnih, društvenih, stomatoloških i kulturnih razloga, recimo zbog tečajeva francuskog i japanskog koje sam u tom gradu pohađala posljednjih godina…
Imam malo slobodnog vremena, a kad ga imam, nastojim ga provesti na meni najbolji način. U novinarstvu spajanje vikenda s blagdanima baš i ne postoji. Barem ne u mojem slučaju, i to već dosta dugo vremena.
Prošlo je više od godinu dana otkad mi je pošlo za rukom jedan petak dobiti slobodan nakon neradnog četvrtka pa sam otišla… opet izvan Hrvatske😊. Subote, kad su slobodne, i ono nešto malo slobodnog ako uspijem stvoriti nedjeljom i u tjednu (a ako je to više sati tijekom popodneva i večer) volim provesti u Trstu, Cividaleu, Udinama… Ili u Veneciji.
Što se Hrvatske tiče, još mogu reći da je prošlo puno godina od posljednjeg posjeta Dalmaciji, i taj je, kao i svi prethodni, bio iz poslovnih razloga i vjerojatno će i idući posjeti tom dijelu Hrvatske biti povezani s poslom. Svidjeli su mi se, recimo, Šibenik, Trogir, Mljet, Korčula i Pelješac.
E da, lijepa mi je i Baška, na Krku, a najljepši dio mi je pogled s plaže lokalnog nudističkog kampa, ili je barem bio naturistički kad sam ga ja posjetila prije 12 godina, poslovno. Plaža ima divan pogled na Prvić…
Nacionalni park Krka mi je jako lijep. Plitvička jezera su isto krasna, samo što mi kao smetnje toj ljepoti “ulijeću” traume i nelijepi prizori iz djetinjstva, među kojima i oni sa školskog izleta 1996.: vrlo svježi tragovi rata na putu za tamo, a dosta oštećenja bilo je i u samom parku…
U istočnom dijelu Hrvatske nisam nikad boravila, a voljela bih ga posjetiti, posebno, primjerice, Kopački rit.
U Istri volim Motovun, ali i Gračišće, unutrašnjost općenito. Ipak, mislim da je najbolje iskustvo u Istri bio posjet rudniku u Raši, 2010.
I to je bilo za posao. Što da kažem – all work, no play, pa da se ne dosađujem previše i da ne budem dosadna sama sebi, nastojim dvaput godišnje bukirati letove u daleke krajeve, što dalje, haha… Šalim se, zapravo mi odgovara, ako već ne može istočna Azija, zbog pandemija i sličnog, da je što drugačije od zemlje i sredine u kojoj živimo između ostalog i zato da bih glavi mogla priuštiti malo intenzivnije moždane aktivnosti, u želji da se saniraju ili ublaže neke nelijepe posljedice lokalnog novinarstva.
Koja te zemlja koju si do sada posjetila najviše oduševila, a koja te razočarala?
Najviše me oduševio Laos, u Luang Prabangu je Mekong najljepši i nešto se jest “pomjerilo” u mojoj glavi nakon tog prvog izletića brodićem na Mekongu, dok sam promatrala meni najljepši krajolik. Prije toga me bila opčinila Kambodža, o kojoj sam prije prvog posjeta razmišljala još od fakultetskih dana, najviše zbog kompleksa Angkor Wat.
Tjedan dana prije Luang Prabanga “dogodio se” i Borobudur, što nije zemlja, već budistički spomenik na Javi, u Indoneziji – ponovit ću se i reći da djeluje više kao san nego java. I Japan je nepresušan izvor divota i čuda, a o Kini da i ne govorim.
Ne mogu baš reći da me je neka zemlja razočarala, ali nije mi se, recimo, svidjelo što sam vidjela u Grčkoj. No moram reći da tom prilikom nisam posjetila Atenu, već jedan otočić. Više se u tu zemlju nisam vraćala jer zašto i bih sa svime ovime čega ima u istočnoj Aziji, Latinskoj Americi itd. A nisam ništa ni bila očekivala, osim minimuma, recimo da ti se hotel ne raspada i da je koliko-toliko čist.
Želiš li putovati i vraćati se u Hrvatsku, ili se jednog dana vidiš kako si trajno nastanjena u nekoj stranoj zemlji?
Voljela bih se trajno nastaniti u Luang Prabangu, u Laosu, ali možda bi bilo bolje odabrati Vijetnam ili Tajland, zbog, pretpostavljam na temelju statistika, odnosno udjelu stranaca u ukupnom stanovništvu, jednostavnijih birokratskih procedura, obveza i mogućnosti za strance.
U Hanoiju bi mi odgovaralo, divan mi je. Pomišljam i na Fukuoku, u Japanu, jer je život jeftiniji nego u ovim velikim gradovima ovdje u Japanu.
No nedovoljno djelujem u tom pogledu, samo razmišljam intenzivno i provjeravam svako toliko uvjete…
Koja zemlja se može pohvaliti najboljom gastronomijom? Koje ti je najdraže jelo koje si probala na svojim putovanjima?
Nikako da se opredijelim, u pogledu meni najbolje gastronomije, za Vijetnam ili za Tajland.
Iz Vijetnama ću, nadam se, zauvijek pamtiti rezance iz središnjeg dijela zemlje i tu jednu “verziju” proljetnih rolica sa sjevera… Naravno da Japan ne zaostaje u takvoj ponudi, a ni Meksiko.
Koje jelo nije opravdalo očekivanja i koje ne bi preporučila?
Mislim da nije bilo tog jela. Osim onog nekog lososa i njegovih kostiju u tempuri sa sjevera Vijetnama zbog kojeg sam se u Labin vratila bez komadića jedne plombe.
Ljudi koji puno putuju najčešće su puno tolerantniji i otvoreniji, ali i fleksibilniji od prosjeka. No jesi li na kojem putovanju doživjela kulturni šok?
Dobro kažeš, najčešće. Ovisi o “bazi” na koju se te kvalitete mogu primiti, o tome kakvi smo mi sami. I ta tolerancija ne podrazumijeva, naravno, toleriranje nepravde, nerada, bahatosti, bezobrazluka i sličnih nesreća… Osjetljivost na to se poveća, odnosno prag tolerancije se snizi pa reagiranje na takvo što ne može izostati.
Kulturnih šokova baš i nije bilo, ne znam. To doživim kad se vratim u “naš” dio Europe i shvatim koliko zaostajemo i koliko su ljudi i u Aziji i u Latinskoj Americi ljubazniji i otvoreniji… Nije nimalo ugodno to saznanje.
Što se sličnih šokova u Aziji tiče, jedan je zbog moje nekulture doživjela jedna Japanka koja se zgrozila kad sam u onsenu (op. a. tradicionalna japanska kupališta) u kojem smo se nas dvije našle u isto vrijeme, zajedno s još jednom Britankom, Francuskinjom i još jednom Japankom, naglas rekla, na engleskom, “Pa zar ću ja jedina biti u bikiniju?!”. Šalila sam se, ali to gospođa nije mogla znati jer me, naravno, ne poznaje.
Povisila je glas, govorila nešto na japanskom, sva sreća pa je nisam razumjela, i “no, no” na engleskom, još mi je i gestikulacijom dala do znanja da nisam u redu. Ispričavam joj se i ovim putem. Bilo je to u Koyasanu, u shukubou, hramu, kompleksu, koji ima smještaj za turiste i u kojem sam tom prilikom provela jednu noć.
Na Javi, u Yogyakarti, ne znam koliko vremena sam provela dajući intervjue za školske medije, pozirajući na fotkama s ljudima koji su se htjeli sa mnom fotografirati, mlađi i stariji. A kad sam ja zamolila supruga jedne mlade žene koja se našla među mojim “fanovima” da on mojim aparatom napravi jednu zajedničku svoje supruge i mene, onda je bio totalni ignore – vjerojatno to moje obraćanje njemu nije bilo u skladu s uvjerenjima po kojima neki u Indoneziji žive. Na kraju nas je fotografirala druga ženska osoba u toj družbi… Težak je život celebrityja.
Možda mogu, čisto iz zabave i radi “šuga” odgovorima, ovdje dodati i ovo: u Yangonu, u Mijanmaru, mi je bio neobičan susret s profesionalnim proricateljem budućnosti, čovjekom koji ima diplomu za iščitavanje sudbine i budućnosti iz dlanova i datuma rođenja. Rekao mi je, među ostalim, “za pet mjeseci, krajem listopada, ostat ćete bez većeg iznosa, čuvajte novčanik”. Krajem tog listopada pokrali su me preko kartice onim nekim phishing kriminalnim operacijama…
Balkanski mentalitet je takav da se često ljudi vole uplitati i preispitivati životne odabire. Jesi li se susrela s nekim komentarima kao zašto si stalno okolo, kad ćeš se “smiriti”, tko to plaća i slično?
Iskreno, nisam to povezivala s Balkanom jer čujem slično i od ljudi iz nekih drugih krajeva Europe. Jedino ako se Balkan nije proširio… Mislim da je takav (i) Mediteran, ipak. Iako, možda jest naglašenije kod nas, sve ovisi o tome koliko tko ima životnih, društvenih i poslovnih zanimacija i lijepih preokupacija…
U mojem slučaju uglavnom ima ugodnih opservacija, i to najviše od ljudi koji su u trećoj dobi, sa životnim iskustvom i mudrošću. Obično mi kažu nešto u stilu “e da son ja baren tako”, “ja bin bila joko radi od tvojeh let…”. Izgleda da mlađe ovaj način putovanja i te daleke destinacije baš i ne zanimaju, u pravilu.
A bilo je i nečega sličnog ovome “tko to plaća”. To me rastuži jer mi se, budući da i ja, kao i svi drugi, uvijek polazim od sebe, automatski nametne zaključak da ta osoba nije uspjela si u životu dovoljno zaraditi i uštedjeti za neko svoje slično veselje. Što ne mora biti istina. No to mi je prva pomisao. Rastužim se i zato što se sjetim u takvom trenutku svojih predinfarktnih stanja, na tjednoj razini, zbog silnih rokova i posla.
Mislim, jesam u Hrvatskoj, i da, jesam potplaćena, samim time što sam žena (i to u Hrvatskoj, double trouble, što bi se reklo), i naravno da mi u životu neki prijevodi koji su mi morali biti plaćeni nisu bili plaćeni, zato što smo u Hrvatskoj, uz moguću misao “nemaš djece, možeš ti i volontirati i za one koji ostvaruju profit”, ali opet, za nekoga tko je u sličnoj situaciji kao ja, bilo bi baš jako žalosno da se od toliko posla nema za putovanja. Jedino što sad nemam gotovine za, primjerice, stan u Trstu, što ne bi bilo loše imati. Volim Trst.
Što se tiče ovoga “kad ćeš se smiriti” i sličnih pogleda, mislim da ti to imaju pravo nametati samo roditelji, a moji su meni samo velika potpora. Imam nevjerojatne roditelje, jako sam zahvalna na svemu Mireli i Vladetu. I veli bačin nin šaljen.
A i imam već 44 godinice, tako da više ni roditeljima, da kojim slučajem imaju te sklonosti, ne bi imalo smisla tako nešto mi govoriti. Smirit ću se kad i ako budem morala. Definitivno će to biti u grobu. Mojem, ne Tutankamonovom.
Koji je najveći benefit putovanja po tvom mišljenju?
Ja putujem sama (bilo je par putovanja u društvu, ali nije to isto, a ni dovoljno izazovno), što je nešto najbolje što neka žena može učiniti za sebe.
Putovanja su sloboda, prilika da naučiš puno stvari, i o sebi, da savladaš vještine ili otkriješ vještine za koje nisi mislila da imaš, shvatiš da možeš sama puno toga, i u zemljama u kojima se ne govori dobro engleski ili bilo koji drugi jezik na kojem se možeš sporazumjeti.
S vremenom primijetiš da s velikom lakoćom nalaziš rješenje za neke stvari, da se odlično snalaziš u prostoru, da si dobra u nekim praktičnim stvarima, naprimjer razbije ti se ili razbiju ti kufer pa ti na licu mjesta nešto improviziraš i slično.
Dakle, izvrsno za samopouzdanje, moždane vijuge, o vrijednosti iskustava, susreta i naučenog da ne govorim. Jedino, objektivno govoreći, taj osjećaj “ki će mi ca, ca će mi ki” može zasmetati nekome, no to je ionako ta točka nakon koje ništa više od postojanja te smetnje i neadekvatnog reagiranja druge strane i nećeš registrirati. Dopustite filozofije malo, upravo slušam zvukove gonga iz obližnjega hrama (šest sati ujutro). A tu je i jet leg…
S obzirom da si zaista prošla različite zemlje, i doživjela razne kulturne ponude, vidjela si sigurno kako nešto dobro i loše rade. Ako preslikaš to na Hrvatsku, što mi imamo i dobro to predstavljamo, a što bismo mogli bolje?
Ne znam koliko ima smisla išta pokušavati preslikati jer su to drugi svjetovi, koji se i međusobno razlikuju. Ja bih bila zadovoljna i kad bismo u našoj sredini imali, primjerice, knjižaru poput onih u Trstu i u drugim dijelovima Italije, ali za to treba biti i nakladnika koji će svaki mjesec ili još i češće izaći s novim, zanimljivim naslovima, te čitatelja koji mogu izdvojiti za knjigu.
Ili knjižaru i kafić u jednom, sad ih ima više i u Trstu, to sam prvi put vidjela prije točno 20 godina, za vrijeme profesionalnog usavršavanja u Bruxellesu. Problem je u Hrvatskoj i to što se nedovoljno vrednuju kvaliteta i originalnost, i to nije tako samo u kulturi.
U Labinu primjećujem i manjak sluha za drugačije mišljenje općenito (ne samo u kulturi) na razini struktura koje su zadužene za dodjelu javnih sredstava za realizaciju pojedinih projekata.
Poznato je da sve u Hrvatskoj, više-manje, počiva na vezama i poznanstvima, odnosno sve se i u kulturi kreira u tim nekim uskim krugovima ljudi koji povremeno uključe nekog “vanjskog”, kao iznimku koja potvrđuje pravilo.
Ništa se dobrog ne može izroditi iz takvih “postavki”, iz te vrste zatvaranja i sve manjeg interesa za drugog i drugačije. Malo više inkluzivnosti ne bi škodilo, društvu općenito. Ako je do interesa društva ikome od pojedinaca na ključnim funkcijama uopće stalo.
